petak, 6. siječnja 2017.

Mladen Ćosić Točak | Mnoštvo mnoštva



U mnoštvu nedosanjanih snova,
k’o u nijemom filmu,
promiču za slikom slika,
za crtežom crtež;
a nijedna doslikana, nijedan iscrtan.
Tek onako, hrpa kontura
a u svakoj ponaosob pregršt tebe…

U mnoštvu neispričanih priča,
k’o u jesen jata ptica selica,
prolijeću za slovom slovo,
za riječju riječ;
a nijedna ispisana, nijedna izrečena.
Tek zbrda-zdola labirint rečenica
sa sazviježđem imena iz kojeg blješti samo tvoje ime…

U mnoštvu nepostavljenih ciljeva,
k’o brojevi u bubnju igri na sreću,
vrte se za putom put,
za stazom staza,
a nijedna utabana, nijedan utaban.
Al’ ipak po njima masa ljudi
smjelo kroči i ka nikamo, i ka nekamo,
uvijek u magli traženja tek samog sebe…

U mnoštvu uzaludnih pokušaja,
k’o u moru plima i oseka,
smjenjuju se za porazom poraz,
za pobjedom pobjeda,
a nijedan ožaljen, nijedna slavljena.
A i ja pokorno kročim po bespuću cesti,
sa naramkom očaja i plastom ufanja
na onoj pravoj sebe ću sresti,
kako bih se mogao vratiti iz tmasti lutanja
pa makar i u pjesme rime…

Nema komentara :

Objavi komentar