Mladen Ćosić Točak | Koliko li pitanja, a jedan odgovor je tek

Ako prije ljubičica najavim proljeće,
jesam li i ja proljeća vjesnik?
Sanjam li snove koje su drugi već sanjali,
jesam li onda kradljivac snova?
Imam li navike koje i drugi imaju,
pitam se: čije su to navike, moje ili njihove?
Ako želim sebe u prvom redu za sebe samog,
jesam li tada sebičan?
A ponašam li se sa situacijom u skladu
i ako mi je bitno mišljenje drugih,
jesam li u tom trenu tuđem utjecaju podložan?
Ako i ja pišem pjesme, jesam li i ja pjesnik?

A, što ako sam, doista, drugačiji?
Što, ako i izgovorim riječi
koje su već dugo iz straha neizrečene
pa ih opet utopim negdje duboko u sebi?
Je li to najbolje? Ili ipak griješim?
Jesam li stoga čudan i neobjašnjiv
il’ pak jednostavan i shvatljiv?
Tko i što duše mi boli najbolje liječi
ako je to samo moja bol i ničija više,
ničija, ničija, ničija?
I može li se duša boriti protiv same sebe
ako je vani duga, mračna noć?
Može li ovako bolna ikada naći mir
u svagdanjem carstvu nemira?

Zašto dođe čovjeku pa ili vrišti
ili tek suzu koju pusti?
Misli li kako će tom slanom iz oka kapljom
isteći i sav onaj unutarnji nespokoj,
a tim vriskom izgnat će i bol i nemoć?
Ili samo tako odagna crne misli
te lakše onu prazninu u sebi ljubi?
Sklapamo li zbog toga oči i snivamo
o onom što nemamo, a žarko želimo?
Hoćemo li to ikada dosanjati?
Tko to zna? Tko će nam odgovor dati?
Čini mi se (čini li se i vama?),
da smo tim odgovorima tako blizu,
a još uvijek smo tek na početku?

Jer uvijek smo živjeli i još uvijek živimo
tamo negdje između, gdje život se gubi…