Voljeti život a ne živjeti ga,
već mu dopustiti da on tebe živi…
Svega u izobilju a ne biti sretan,
nego se ćutat k’o od razbijenog stakla
komad srče (a ne znati koji)…
Jer, imaš ga al’ nisi svjestan
sveg’ što pripada tebi…
Koliko još dugo, i kako se nosit’ s tim;
koliko još uspona; a tek padova…?
Zašto su tako hladne vatre pakla?
Kako njome zagrijati promrzle prste,
kojima je, i onako promrzlim, prelako
spojiti krhotine oko sebe, ali kako i čim
sastaviti i zalijepiti one u sebi…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.