četvrtak, 28. studenoga 2019.

Mladen Ćosić Točak | Poslije tebe praznina



Kao i rijeka, ma koliko bila duga,
što uvijek teče i nikad ne staje.
i nabrekla, i silna od stalnih kiša,
il’ kad se u gorama tope snjegovi;
a i kad joj korito usko uslijed suša.
Ona je k’o i dijete u igri, i nestašna,
i neumorna, posvuda vrluda,
svaku prepreku preskače.
Al’ se na kraju preda voljenom moru
u zagrljaj modrih mu dubina…

Tako i moja tuga, ona za bratom,
nije tek tako neka tuga;
no, uvijek je tu, nikad ne prestaje.
U početku njom se valjaju i bola brjegovi,
i suza je k’o vode u mlazu iz česme…
Unatoč tomu, vrijeme učini svoje,
i sva se ta silna bol stiša,
i čak mi se sve rjeđe i rjeđe i plače;
te na kraju i suze presahnu, više i ne teku.
Pomislim, i tuga za bratom nestala je
u okrilju duboko u meni tišina…

Ali to tek je i pogleda mi varka,
a i razumu mi utjeha;
ni rijeci, a kamoli tuzi tu nije kraj.
Jer, to mi se samo čini
kako rijeka u moru miruje;
ustvari, ona u njem’ neprestano teče,
ta, nisu tu tek tako, i oseka, i plima…
Tako i more u meni, a more mi moja duša,
svaku bol, pa i onu najmanju, iz srca mi,
a i svaku suzu, kap po kap, iz oka
i smjerno, i zdušno u sebe pretače…

Pritom slijedi ne samo riječi moje pjesme
nego i ritam svakog mi osmijeha,
kao i svaki mi i udah i izdah
kojima diram po nevidljivoj života struni.
Ona to sve pomno ne samo prati već i sluša,
a ustvari, to ona tako tuguje.
Stoga, dok živim i ona je, i nje u meni ima.
K’o i more je što ga rijeka puni,
a nikad ne napuni;
tako i u njoj vječno nepopunjena ostaje
ona i neizmjerna i preduboka,
tvojim odlaskom brate, nastala praznina….

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.