Mogao sam dušu obući u odoru od tišine boja
pa da niti u beznađu ne bude molećiva i plaha;
kako mi se tijelo čak niti žudnjom na koži pora
nikada više ne bi ćutalo k'o u kandžama straha...
Mogao sam od osmijeha maskom na licu skriti
tugu svu, koja svojom oštricom i srce dotiče
pa da mi nutrinu ne hrani samo srdžba i bijes
i da iz zatočenih osjeta praznina više ne niče...
Ali nisam dušu obukao u odoru od tišine boja
niti sam ijedan uzdah njen prikrio iza riječi
i snova onog u meni usnulog poete i sanjara;
neka se njegovim versima i snovima liječi...
A nisam ni tugu skrio iza od osmijeha maske,
niti sa veselim društvom u miru uz vatre plam
provodio besane noći, no, dapače, sa strahom
i samoćom, tminom zaslijepljen, borio se sam...
I stoga ništa nemoj kriti, već snage smogni i uči,
da i dušom i tijelom i niske udarce stoički primaš,
jer samo tako možeš živjeti i biti onaj koji i jesi;
a živiš danas, i to je jedini život koji sigurno imaš...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.