Kolumne

srijeda, 1. veljače 2017.

Mladen Ćosić Točak | Nesanica



U mrtvoj tišini sobe po golim zidovima
igraju se sjene, oživljene plamom
svijeće na stolu…
Nepozvano, u hrpi, naviru sjećanja,
i to samo ona lijepa;
jedini melem duše moje bolu…

Za svježim zrakom potreba i žudnja
tjeraju me,
te širom otvaram prozor.
Da li pri prvom udahu il’ pak izdahu,
ugledah, jedna zvijezda pade.
Namah pomislim; koji nepatvoren prizor…
Svaki dan života daleko od domaje
ostavlja na duši predubok trag.
Srećom, i u besanju, a i u snu,
nosi me tek misao, ona iskonska;
jednom ću se i ja vratiti na rodni prag…


Crailo, proganički centar u Nizozemskoj,
Listopad, 1996

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.