igraju se sjene, oživljene plamom
svijeće na stolu…
Nepozvano, u hrpi, naviru sjećanja,
i to samo ona lijepa;
jedini melem duše moje bolu…
Za svježim zrakom potreba i žudnja
tjeraju me,
te širom otvaram prozor.
Da li pri prvom udahu il’ pak izdahu,
ugledah, jedna zvijezda pade.
Namah pomislim; koji nepatvoren prizor…
Svaki dan života daleko od domaje
ostavlja na duši predubok trag.
Srećom, i u besanju, a i u snu,
nosi me tek misao, ona iskonska;
jednom ću se i ja vratiti na rodni prag…
Crailo, proganički centar u Nizozemskoj,
Listopad, 1996
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.