nedjelja, 24. studenoga 2019.

Mladen Ćosić Točak | Ma, briga me...


Zašto još uvijek;
i jutrima ranim u kapima rose,
i noćima, i kad ne pada, u onim od kiše;
na tren vidim te, i tvoj čuperak kose,
i čujem, iako, sve tiše i tiše,
trče tvoje noge, i hitre, i bose;
i u onom što kuca, i u onom što diše,
i skupa te, i vjerno, i smjerno  u sebi nose…
A znam, odavno već, međ’ živima nisi više.

Zašto još uvijek,
i danima, i toplog sunca zraka
tebe je puna svaka;
pa i u studeni snježnih pahuljica
mene grije osmijeh s tvog lica…

Ma, briga me, brate moj,
i za sva zašta, i što, možda, mnogi će reći:
opet onaj njegov dobro znani kliše;
al’ ja ću i dalje vjerno čekati na jutra puna rose,
i na sjećanja na tebe što zaboravu prkose;
i pustit ću pero nek’ slobodno o tebi srcem piše…

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.