Golemi tornjevi nespokoja
očevi mojih zidina svojim zagrljajem
formiraju za mene utočište
mrzim ovaj rov koji krije tvoje lice
nije to mjesto nepovredive sigurnosti
ni slatka sloboda volje
al' jeste moja smrtno ukočena istina
Bezbroj rđavih kočnica vrište u meni
a neznatna je snaga ruke srca da ih utiša
kao val bijelog mora u tetrapaku mlijeka
Trebam saveznika, suputnika po stazama svijeta
koji kao i ja, u jednom trenu motri kap mora
a u drugome od šarenog omota bombona
gradi papirnate brodove
jer uviđa da su u kapi mora
dvije suprotne obale nezasluženo udaljene
trebam te voljena, smiona
da te zaljubljeno gledam dok konačnim bojama
najtočnije oslikavaš šarm svega van vremena
Ako je strepnja povezana s tijelom
tom najvećom plimom što se povlači u gnijezdo plavetnila
tada strepim zbog našeg rastanka, a ne rastanka sa sobom
Utočišta svejedno bole, u njima se obolijeva polagano
nekim puževim hodom,sporim trčanjem sunca po horizontu
al' bolest bola ipak neumitno stiže
Nalik pomućenoj vodi u kapaljci
odmjereno me udara moj put na kojem me nema
i kad me nema,voljena shvati me
kao dušu svakog zvuka koji utočište traži
u tamnoj špilji tvoga uha
neka utočišta zaista pružaju zaklon
i kad izađem na otvoren dlan ljeta
jer si me očuvala u ruhu vedrog duha
ljubav će potpisati sve moje riječi, moja djela
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.