Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 23. veljače 2022.

Luka Tomić | Utočište


Golemi tornjevi nespokoja

očevi mojih zidina svojim zagrljajem

formiraju za mene utočište

mrzim ovaj rov koji krije tvoje lice

nije to mjesto nepovredive sigurnosti

ni slatka sloboda volje

al' jeste moja smrtno ukočena istina

Bezbroj rđavih kočnica vrište u meni

a neznatna je snaga ruke srca da ih utiša

kao val bijelog mora u tetrapaku mlijeka

Trebam saveznika, suputnika po stazama svijeta

koji kao i ja, u jednom trenu motri kap mora

a u drugome od šarenog omota bombona

 gradi papirnate brodove

jer uviđa da su u kapi mora

dvije suprotne obale nezasluženo udaljene

trebam te voljena, smiona

da te zaljubljeno gledam dok konačnim bojama

najtočnije oslikavaš šarm svega van vremena

Ako je strepnja povezana s tijelom

tom najvećom plimom što se povlači u gnijezdo plavetnila

tada strepim zbog našeg rastanka, a ne rastanka sa sobom 

Utočišta svejedno bole, u njima se obolijeva polagano

nekim puževim hodom,sporim trčanjem sunca po horizontu

al' bolest bola ipak neumitno stiže

Nalik pomućenoj vodi u kapaljci

odmjereno me udara moj put na kojem me nema

i kad me nema,voljena shvati me

kao dušu svakog zvuka koji utočište traži

u tamnoj špilji tvoga uha

neka utočišta zaista pružaju zaklon

i kad izađem na otvoren dlan ljeta

jer si me očuvala u ruhu vedrog duha

ljubav će potpisati sve moje riječi, moja djela



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.