petak, 8. studenoga 2019.

Luka Tomić | Nisam te izgubio, volim te


Izgubio sam te
procijedio je kroz zube moj ego
mjereći svoj gubitak s tvojim tijelom koje me zaobilazi
nesklon da nas oboje privuče ka ogledalu istine
pa da se na njemu posrami sve u nama pogrešno

Opet te sanjam, usne moje ljube sve što u tebi živi
piješ nježnost iz mene ljubavi,
ne bunim se, ostavljaš više, daješ mi sebe

S lica ega cijedi se znoj uvrede, otišla je
napustila zlatne dvore moga imena i izgubio sam je
Poput mirnoće zaražene klicom oluje
promijeniti ću njenu stvarnost

Tugom dječjeg groblja promatram se izvan savršeno isklesanog kipa
sasvim osut finom samoćom na pragovima slabašnog svjetla
što nagovještava izvjesni mrak na svim predjelima zatočenih suza
u kojima mogla je biti ljubav, ali nije

Po meni se pjeniš iz ničega
O, ne nisam te izgubio, čim se ego smanji ti se pojaviš
kao i svaki put na stazama koje to nisu
Poput zapleta oživljavaš moju priču
Ako moje srce može zatrudnjeti, zatrudnjelo je s tobom
Nosi te, hrani te, okolina tvog rasta nutrina je moja
Jezik tvojih usana pokret je moj i krv tvoje krvi iz žila je mojih
i ništa od tebe nisam izgubio, a sve sam dobio

Nisam te izgubio, volim te
tu si gdje nepredvidljiva rijeka svoj hod gubi
tu si gdje se zajapureno sunce bez neba budi
a svijet žurno sprema za prvo i posljednje putovanje
tu si gdje beskrajno u nešto skroz malo upadne
tu si...


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.