četvrtak, 14. studenoga 2019.

Luka Tomić | U tome što si moja

Ćutim kako udišeš zaljubljeni dah moj k’o svoje smirenje
K’o vruće kestene ostavljam ti tragove užarene po usnama
Primjetan sam u tebi kao nemir na nepomičnom licu
Još mogu pustiti dušu da se poslije noći ljubavne s tobom
sama za sebe pobrine

Ova krv vrela nije crvena od svjetla
u mraku svoju boju bira kao da je sjena svijeta
Kao da ljubav ne petlja u taj užitak što te diram
pa ostaje bezimena pojava

Usred trnja zla, raznih nevolja noći
zavlada miran san samo zato što si ti
odlučila doći gdje ni jedna druga ne bi htjela

Kravatu mi popravi, zaboravi da vani  sve je ljuće
Krenulo bi i nama bjesnilo po usnama
da nismo bezazleni
jer ti si ona prava, a nisam ni ja od jučer
da bih ovaj san suviše razumno uzeo ka srcu

Sva si od nekih mojih nadnaravnih zagrljaja i promuklo boliš
Moram ti priznati da nisi hladna poput smrti
i ubojita kao surovost tragedije
U tebi na prepad podignut  križ postaje moj svijet, pa mi java više nije
oblak sposoban ugušiti sunce i ostaviti po nebu duše
neočekivano velike rupe
kroz koje propadnem u vlastitu predaju
O, ne sad je sve plemenitije i sveto
Sad moj put veselo izvire iz kamena i prijetećih ponora
doline odgovara neoborivo se slute iz bezrazložne dobrote

Ne odričem se svoje uloge u našem susretu
Još sama izmisliš jutra dovoljno hladna u toplini
da se osvježimo u moru
pa poslije toga u zagrljaju utoplimo
nezrela krila naše ljubavi

Još ljepotom kupuješ noć koju ćeš mi dati
od mraka je moja kosa
uz tebe mrak će sjati
Još tvoje srce kriomice ukrade sutonu
neizrecivu boju mora
i svaki put si silno drugačija
u tome što si moja


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.