srijeda, 8. svibnja 2019.

Luka Tomić | Noć u bijelom krevetu


Ti si bio prisiljen otići na počinak
u bijeli krevet
Ugasio si dan, i u svojoj nutrini uljepšao noć
što je tvoj otkucaj gasila poput svijeće.
Ti si svoje oko sklopio u iznenada nakupljenoj bjelini
Ti si bio pritisnut sa svih stranama samoće
Jadno moje biće
Bez zagrljaja, koji je dobra namjera
Bez sjaja milostivih pogleda
Bez dara glasa da za pomoć moliš
Bez kukavičkog srca da se bjeline bojiš
Ti si postao svijet bez budućnosti i zlatno pravilo
ako si sam na svijetu nemaš nikakve mogućnosti
Zgrčenog tijela, plava lica
ti si pronašao svoj oblik
kad su te hladnog podignuli bezdušni
Božji blagoslov te ogrnuo sa svime što je ljudima dano
ali nimalo im nije znano
Zaspao si tamo gdje je crnina bijela
zaspao si neometan povicima imena svoga
za tebe bez usana bili su svi
Mnogi će se večeras zaklinjati na ljubav
oponašati njene pjesme
ne znajući podariti niti jedan ljekoviti osmijeh
nesposobni utješiti ni naznaku boli
uvijek sebični i nestrpljivi da pobjede druge
U svojoj dobroti, ti si sad dio njihove vječne tuge
Ti si sad savjest koja svijet peče
jer iako je nadošla nova večer
umanjena za tebe
Tvoje samoće su tu
i u ljude kao u nežive gledaju


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.