Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 29. siječnja 2022.

Luka Tomić | Dugo trpim moj glas


Dugo trpim moj glas

tu bol mirnu što se širi

poput tromog gibanja u tišini

Zašto za hod kroz nepoznato

jedino stradanje nudi  poznate korake

Čini se kad sve nalikuje na sreću

i puknuta suha grančica dovoljan je razlog

za neizmjernu žalost

Dugo trpim moj glas

rupičasti stari šešir koji  povjetarac povuče k sebi

željan valjda prisnosti, pogleda što prašta najteži grijeh

vjere u kišnim očima lotusa dok ostaje bez svete zemlje

Zboriš rukama u vatrenom trnju svilenkaste vode

stvaraš toplu krv riječima, nijema si voljena

nijema zbog mog glasa

tog izgubljenog svirača koji zabavlja strunjaču od pijeska

na koju će, naposljetku, uroniti licem plitko i bez ikakvog smisla

Otpisat ću iz svog života ozljede svojih misli

jer ti si ljubav u igri, nasmijano dijete u osmijehu prirode

prštiš u pogledu kao ocean u kojeg su sišli svi biseri ljubaznosti

Nabroji dvije riječi o sebi

i prvi ću imati dva goruća sunca 

koja tješe čađu skritu u dimnjaku

Govoreći joj kako nije samo trag vatre, već i slava topline

Ispočetka se kreće u bolje

to znam zbog tvog velikog srca, a ne svoje mudrosti

Dugo trpim moj glas

al' to dugo tek je pola noći

ti po sredini moje neodlučnosti bdiješ 

kako bih ipak mogao poći prema vratima

koja otvaraju ulaz u sobu svitanja mog tamnog glasa



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.