Kristijan Modrušan | Balkankan

Nasilje ima neugodnu stranu

drži ogledalo okrenuto ka društvu

pokazuje ono što ne želimo vidjet'

pa pogled svoj svrćemo u stranu

Branimo se da nismo mi krivi

već su zaslužni neki tuđi oci

hladna i okrutna neka tuđa djeca

kojima malo znači što su živi

Nasilje u porastu, nasilje u domu 

kućama, ekranima, teveu

na ulici usred dana i noći

žrtve se nemaju obratiti komu

Ubijamo žene, mlatimo djecu 

mlade učimo gnjevu i bijesu

sve probleme rješavamo šakom

udri slabog, oprosti jakom

Zgazi, opali, zgnječi

slomi, izoliraj, spriječi

zadavi, odbaci, sahrani

ne daj mu/joj da se brani

Nasilje ima naviku ružnu

biti odraz potisnutoj tami

podsjećajuć' na istinu tužnu

nasilnici smo mi sami

Gradska knjižnica Pula | Kristijan Modrušan: Dječak koji nije čuo, utorak, 2.6.2026. u 18.sati

 

Kristijan Modrušan | Livada

Ajmo se potući 

oko zadnjeg kolača 

ugaonog kamena 

jabuke pale na krivu stranu 

magle ujutro 

i vjetra uveče 

Polomimo rebra, 

članke i nosove 

oko bježećeg obzora 

mirne pučine 

i nemirnih brodova 

velikih gesti 

za mirnih trenutaka 

visokih stabala 

što nadvisuju proplanke 

i svih livada mirisnih u proljeće 

Ajmo se satrti 

oko glasnog smijeha 

tvrdoglavih navika 

svjetla upaljenog 

i očiju ugaslih 

tisuća strelica odaslanih u nebo 

za najtoplijih noći okupanih rosom

oko Mjeseca za pomrčine 

pingvina na Južnom polu 

oceanskih struja 

i kišnih lokvica 

žaba na lopoču 

i lopoču bez žaba 

beskrajnih čarki užeglih u podne 

oznojenih, iscrpljenih 

na bojištu tihom

Kristijan Modrušan | Ime ruže

Čizme, čizme

odzvanjaju

tutnjaju

čizme bez konca

sive, tvrde i nemilosrdne

vojničke čizme

čizme što gaze

čizme što prelaze rijeke

mora i oceane

čizme što stupaju

u ritmu marša

čizme, čizme

beskrajne čizme

čizme što zveckaju

strahom i nasiljem

čizme na srcima

životima ljudi

Ruže, ruže

osjetljive ruže

krhki kontrapunkt

nabujaloj sili

ruže što mirišu

ruže bez trnja

ruže bez latica

pregažene ruže

ruže što dišu

kraj puteva, vrtova

cesta

Ceste, ceste

beskrajne ceste

Ceste s čizmama

ceste s ružama

ceste bez boja

ceste bez proljeća

blatne ceste

uništene ceste

ruže u lokvicama

i gnjevne čizme

crvena se s latica

prelijeva tlom

i šuti

i čeka

i trpi

Kristijan Modrušan | Sporadična

Je li komunikacija 

umijeće tišine 

usputna stanica 

bez stvarnog perona? 

Lokomotiva 

bez povratne karte 

s jednim mjestom 

i tisuću vagona 

Je li razgovor 

zid il planina 

s kojeg se šutnja 

baca među ljude? 

U njihove oči 

i njihove ruke 

da sazna, vidi 

il jednostavno bude 

Jesu li riječi 

sazdane od vjetra 

pa se njime 

prostorom pronose? 

Bruje, bruje, 

i utihnu daljine 

stožac dima 

oblacima nose

Kristijan Modrušan | Žalovska

Crtao sam oblike

i gradio kule

sjajni je pijesak blještao na suncu

vjetar dunu

val zapjeni

i sva se zrnca rasuše u vodi

Kristijan Modrušan | Zemljani

Što je to u našoj vrsti

što nas svrbi i golica

da sve "druge" oko sebe

pošaljemo u kolica?

Što nas to toliko tjera

da se svaki kutak svijeta

naoruža sve do zuba -

svugdje bombâ i raketâ?

Pa se čudim i snebivam

znamo li što je to vrsta?

Isto tijelo, iste ruke,

a na svakoj deset prsta

Svaki prst i ruka jesu

neodvojiv dio tijela.

Ruke koje mijese zemlju

stvarajući nova djela

A te ruke sebe tuku

sebi rane svud nanose,

jedna prst u oko gura

druga čupa pramen kose 

Pa će doći i tih dana

da će biti prazna sela

putevi bez kog da prođe

pokraj cestâ hladna tijela

Nikog da nam priče priča

nikog da nam eho vraća

Zemljani, i sebi tuđi

oko vatre, a nisu braća

Kristijan Modrušan | Djeca

Na proplanku humci obrasli travom

izblijedjela imena utisnuta u kamen

nigdje nikog, osim možda ptica

kao pusti, nepoznati znamen

Nigdje nikog, osim možda vjetra

da uz kišu leluja uz vlati

da uz Sunce priča jednu priču

koju neće čuti niti znati

Mirno spava nepomičan sumrak

noge ni ruke ne dolaze skoro

prazne vaze prevrnute uz staze

i suho cvijeće zaraslo u korov

Puno truda za sakrito kamenje -

služi kao zaklon nekom zecu.

U sebi skriva tugu roditeljâ:

ratovi jedu vlastitu djecu

Pjesnička večer | Kristijan Modrušan: 5.2.2025. Knjižnica Vodnjan

 

Kristijan Modrušan | Mom tati

U snu si mi prikopčao iglu
a ja sam zaplakao na tvom trbuhu gorko
u dugom špaliru djece i roditelja stajao si ispred mene
i smijao se
ukrasna se igla čvrsto zabila u košulju
a ja sam zaronio lice
u tebe

U snu si na trenutak opet bio ovdje
nesvjestan toga da si moje sjećanje
nasmijan, zapričan na svoj tipičan način
bila je neka maturalna večera
i raskošan stol, čekali smo pratilje
mi djeca s roditeljima
skupa

u snu si na trenutak oživio, i nisi
u tom ambijentu smijeha osjetio
među ljudima i ispred mene dok si stajao
da možda neće biti još ovakvih trenutaka
u kojima se slavi i nešto se događa
u kojima se nešto razvija i kreće
tko će mi prikapčat iglu na grudima?
tko će se smiješit mojim pobjedama?

u snu si na trenutak oživio
sjetivši me
da te više nema

Kristijan Modrušan | Tinta se na papiru suši

 

ruka traži razloga da piše
svaki nerv tanašan eksploziv
koji stvarnost iskrivljuje, briše

Godišnjice nestaju za nama
ljudi leže iza naših stopa
spomenari redaju se, stalno
zakrčeni od poda do stropa

uspomene prolaze i blijede
nešto malo ostaje u svijesti
bljesak nekih časova u nama
napuštenih, kao psi na cesti

Tinta se na papiru suši
ruka traži razloga da piše
zadnji papir i na njemu točka
u njoj sve, a nema ništa više

Kristijan Modrušan | Noćas

Ova noć...

dovoljno je slatko

zadnji put

dražit meke usne

i ništa drugo

više nije važno

doli biti

kraj tebe nakratko

Kristijan Modrušan | Pijanci I. Pijanci II

 

Pijanci I

 

Ponoć otkuca svoje,

izdajnički vrijeme broji

 

ne znaš što bi, noću,

na istome mjestu stojiš.

 

A kamo ćeš dalje s puta

kad neonska svjetla blješte

 

dozivljući opet unutra,

pijano dijete ceste?

 

 

Pijanci II

Pijani sati

pred našim vratima

čekaju alkohol-dozu u čaši

 

Svi ti odbljesci

smetena uma

titraji slabi, naivno naši

 

Možda smo trijezni

nedavno bili,

onda kad pijanstvu

rekosmo «Neću!»

 

Ali doskora

opet smo pili,

na dnu čaše

tražeći sreću

 

Kristijan Modrušan | Kanarinac

 

(Ptice umiru pjevajući)

  

Glazba umilnih nota
oborila me svojim taktom,
akcentom, jekom zvuka,
simphonia orchestratta.

Taj je pjev kanarinca
pomračio sjaj Sunca
poput duge nebeskih boja,
kano bljesak suhog zlata.
 

Taj je cvrkut pola sata
odzvanj'o patnjom stalno.
U agoniji, na spletu trnja
užasno, bolno, žalno.
 

Koji kamen ne razgali
takva pjesma á beata
kad i bozi, da je čuju,
u tišini svijeće pale?

Koji heroj joj je ravan?

Cijelim svijetom se razliježe   
 zadnji udah tog junaka
neobične, ptice male

Kristijan Modrušan | Concerto naturale

   

Kontrast sive

na purpurnom nebu,

crta horizonta žuta.
 

Podno njega, teče,
 šušti voda,
proplancima luta.

Vjetar talasa povitu travu,
krošnje umorna granja. 

Luna polako promalja glavu,
nestaje svjetlost danja.
 

Studen se brdima ćuti vrletima oštrim, glatkim. Šušanj visokih gnijezda
- gle!- ptići sniju snom slatkim. 

Miris vrijesa i ruža odiše sneno dolinom aromom dalekih kraja vezujuć se s tišinom. 

U mraku prirode tihe
tek gdjegdje trepeću oči. 

To zvijezde govore, kratko:

Uživaj u igrama noći

Kristijan Modrušan | Za tebe

Vedro nebo iznad moje glave,
oblaci bijeli ko vuna se steru.

Lijeno plove tim plavim morem,
i putuju ka najvišem neboderu.

Mora da sanjam gledajuć gore

tu igru veselih vila.

Eho se njihov kliktanjem ori,

slobodno lepeću krila.

U pogledu na to rajsko blaženstvo,

na koloplet sanja djetinjih čari,

čovjek shvati kolika je snaga,

i moć tih malih, vidljivih stvari.

(Cestom svojom često ćemo proći,

al cvijeće oči vidjet neće moći.

Kraj puta nikne,

i tu će rasti.

Kako tužno cvijeće!

Ima l' kome cvasti?)

Kristijan Modrušan | Vizija tebe

  

Zanosni cvijet

sa slike se smiješi.

Promatra me očima,

najljepšim očima.

 

Kudgod krenuo

prati me pogledom.

Izluđuje tjednima,

danima, noćima.

 

Miriše peludom

oprečna daha;

daje mi oduška,

a sumnjom mori.

 

Dvojbeni oćuti

ljubavi, straha.

Što sve osjeća

čovjek kad voli!

 

Cvijet je ukazanje

nutarnjih čežnji,

cvjeta i vene

skupa sa mnome.

 

Refleksija pjesni

utučena srca.

Motiv u djelu,

pisanju mome.

 

Odsjaj lepeze

duginih boja,

pupoljak prekrasne

orhideje.

 

Sa slike ko ptica

u san mi doletje

i nesta,

rasplinu se.

 

Gdje je?

Kristijan Modrušan | Ja i ti

Mi smo ptice

na purpurnom nebu,

ja i ti

anđelima zamjena.

 

Dva srca

u vječnome letu.

Koja nam je svrha,

namjena?

 

Mi smo visoko

iznad glava ljudi,

Daleko zad

plavog obzora.

 

Lepet krila

dvaju leptira

na staklu

krhka prozora.

Kristijan Modrušan | Jasmini za 20. rođendan

 

 (posveta)

 

Jasmin cvijete

Jasmin cvijete

kad te vide

dal se sjete

 

one divne lirske harfe

što ganutljivo pjesme svira?

 

Jasmin cvijete

Jasmin cvijete

sve te riječi, note

lete

 

lete iznad sitnih kuća

utučenih oficira.

 

Jasmin cvijete

Jasmin cvijete

ti si vaza

(i leptiri)

 

u njoj cvjeta mlado cvijeće,

dvadeset je niklo lati.

  

Jasmin cvijete

Jasmin cvijete

slatki miris

svud se širi

 

miris nježan kao ruka

čiji dodir sve pozlati.

 

Jasmin cvijete

Jasmin cvijete

oj, crvena

runska vilo

 

svojim šarmom svijet očaraš,

lahor-vjetre preko dina.

 

Jasmin cvijete

Jasmin cvijete

kad pogledaš

u ogledalo

 

pročitaj u očima plavim:

Sretan rođendan, Jasmina

 

Kristijan Modrušan | Epitaf voljenoj

  

Kad ponoć otkuca

kraj nje ću leći,

pustit gorke suze

nek otiđu za njom.

 

Šaputati nježno

sve zakašnjele riječi

- al ona čuti neće

 jer sniva čvrstim snom.

 

Nad njenim mirnim tijelom

isplakat ću dušu svoju

 

dok ne padnu rosne kapi,

a nebo promijeni boju.

 

«Zbogom, Jedina moja.

Vidjet ćemo se opet

kad prestanem biti

ovog tijela robom.

 

I nećemo se stidjet

naše ljubavi što plamti.

Jedina, zapamti –

navijek ja ću biti s tobom.»