Kristijan Modrušan | Za tebe

Vedro nebo iznad moje glave,
oblaci bijeli ko vuna se steru.

Lijeno plove tim plavim morem,
i putuju ka najvišem neboderu.

Mora da sanjam gledajuć gore

tu igru veselih vila.

Eho se njihov kliktanjem ori,

slobodno lepeću krila.

U pogledu na to rajsko blaženstvo,

na koloplet sanja djetinjih čari,

čovjek shvati kolika je snaga,

i moć tih malih, vidljivih stvari.

(Cestom svojom često ćemo proći,

al cvijeće oči vidjet neće moći.

Kraj puta nikne,

i tu će rasti.

Kako tužno cvijeće!

Ima l' kome cvasti?)