Petra Valković | Velika mi je želja napisati barem jedan roman za djecu

 

Razgovor vodila: Jelena Hrvoj

Petra Valković rođena je 1983. u Puli, gdje živi i radi. Završila je studij povijesti i kroatistike na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, a pisanjem se bavi od srednjoškolskih dana. Dosad joj je objavljeno nekoliko kratkih fantasy i SF priča u različitim zbirkama (Festivala fantastične književnosti i grupe autora Pisci i književnost) te članaka povijesne tematike. Kada je ponese inspiracija, objavljuje kratke priče i crtice i na svojem Facebook profilu. U slobodno vrijeme puni baterije pokraj mora, u prirodi, obilasku ruševina, a posebno u razgovorima u društvu te proučavanju različitih tema iz područja povijesti, mitologije i svega što joj zaokuplja maštu. Pub kvizovi, fotografiranje i izrada svakojakih rukotvorina također zauzimaju svoj dio. Glazba joj je najveći pokretač i pozadinski pratitelj.

„Zaboravljeni“ je tvoj prvi objavljeni roman. Odakle je došla ideja za ovo iznimno zanimljivo djelo?

Poticaj za pisanje došao je kada sam vidjela jedan natječaj za kratku priču sa slobodnom temom. Ideje mi inače dolaze kada ih najmanje očekujem i na najneobičnijim mjestima jer nikada ne planiram unaprijed radnju niti likove. Takav je bio slučaj i s ovim romanom. Sama ideja došla mi je kada sam na jednom koncertu čula pjesmu koja mi je u glavi stvorila sliku Jillian koja je jedna od dvoje glavnih likova. Nakon toga priča se jednostavno pokrenula i nije stala. Likovi su uskakali i iskakali iz „vlaka“ i vodili stvari naprijed. 

Stvorila si jedan jako interesantan koncept zagrobnog života. Ispričaj nam ukratko kako funkcioniraju svjetovi u romanu.

Osmislila sam taj svijet zagrobnog života po principu dualizma dobra i zla u obliku tri ravni: Bjeloravan, Sivoravan i Crnoravan. Kada umre, svaka osoba dospije u Sivoravan koja je svojevrsno raskrižje puteva te odande ide na jednu ili drugu stranu ovisno o tome kakva je bila za života. To sivo područje teren je na kojem se odvija radnja romana jer je ključno u putovanju svakog duha prema svojoj destinaciji. Putem ih mogu snaći razne nevolje, a najveće od njih su Sjene.

Što su ili tko su Sjene?

Sjene ili Sceadui su manifestacije zlih Zaboravljenih (Mračnjaka) koje se oblikuju nakon što Pisac Zla napiše njihovu priču. Njihovo obitavalište je primarno u Crnoravni, ali Zlo kao takvo ne poznaje niti priznaje granice pa oni prelaze u Sivoravan i napadaju lutajuće duhove i otimaju im identitet koji su imali za života sve dok od njih ne ostane ništa. 

Koji lik iz romana je najsličniji tebi, a koji potpuna suprotnost i zašto?

Iako gotovo u svakom liku ima ponešto moje, nekako najsličniji meni su Jillian i Finn iz čijih sam perspektiva i pisala. Neke moje osobine našle su se raspoređene najviše u ta dva lika. Tvrdoglavost, upornost, znatiželja, mašta, nestrpljivost, pokušaji bijega iz ukalupljenosti i okvira (uspješnost još uvijek neutvrđena) samo su neke od njih. Oni nisu potpuno ja, to su samo oni aspekti koji su izašli na papir. Ostatak njihovih osobnosti je potpuno izmišljen.  

Moja suprotnost je Pisac Zla. Možda očito, reći ćete, ali nije mi suprotnost samo zato što je zao. Mislim da svatko ima neko zrnce u sebi koje nije sasvim dobro. Kod nekoga je veće, kod nekoga manje ili potpuno malo i sve je stvar kontrole i vlastite savjesti. Suprotnost je zato što se ne mogu zamisliti da slobodno činim zlo bez razmišljanja o posljedicama, bez kazni i potpuno nesputano. 

Tko su Pisci, kako nastaju i koja je njihova funkcija? Također, zanimljivo je napomenuti da u romanu Pisac mora pisati rukom. Ima li neki razlog za to?

- Pisci su oni koji održavaju ravnotežu u svijetu duhova, konkretnije u Sivoravni. Postoje Pisci Dobra i Pisci Zla koji su u konstantnom rivalstvu i bore se za „svoje“ duhove te kao takvi postoje otkada postoje ljudi. Gen Pisca prenosio se nasljedno od Prvog Pisca i raširio po svijetu. Kada i ako se prekine jedna grana, aktivira se druga. Sam Pisac može živjeti običnim životom dok ga anomalije u drugom svijetu ne prizovu da riješi nastali problem. 

Zamisao je bila da ruka, odnosno pero na neki način služi kao vodič između mozga u kojem Pisac ima priču Zaboravljenog na koju se „ukodira“ i papira na koji piše tintom, ali ne piše uobičajenom brzinom, nego sve teče kao bujica riječi kroz pero, ubrzano i gotovo ju je nemoguće zaustaviti kada započne. 

Što možemo očekivati od tebe u budućnosti? Možda izlet u neki drugi žanr ili ostaješ vjerna fantastici? 

Još pisanja. Imam nekoliko već započetih ideja i rukopisa, samo čekam koji će me „uhvatiti“ više. Velika mi je želja napisati barem jedan roman za djecu. Iako čitam gotovo sve žanrove i neka od najdražih mi djela plivaju u realističnim vodama, kada pišem već me nešto podsvjesno gura u fantastiku. Pretpostavljam da je to neka vrsta osobnog eskapizma, želja za onim još uvijek zdravim bijegom od stvarnosti barem nakratko, da odmorim mozak u nekim drugim svjetovima. No, tko zna što budućnost nosi? Možda iznenadim samu sebe i napišem nešto posve nekarakteristično i nevezano za sve što sam dosad pisala. 

Koliko je trajao period od prvog napisanog slova, pa do objave i kako je izgledao cijeli proces?

Pisanje romana, koje je debelo preraslo okvire nekadašnje kratke priče, trajalo je nekih pet godina (od 2009. do 2014.) zbog raznih životnih okolnosti, a zbog istih je roman čekao strpljivo još osam godina. Svaki put kada bih upalila laptop mučila me ta ikonica na kojoj je pisalo „Projekt Zaboravljeni“. Znala sam da ga želim objaviti, ali nisam znala kako, kome se obratiti jer u to vrijeme izdavače nisu baš previše zanimali anonimni domaći autori. Grizlo me to dosta dugo i onda su odjednom počele nicati manje izdavačke kuće, među njima i Cranium koji zastupa žanrove u kojima se krećem. Kada je izašao prvi natječaj, odmah sam se prijavila, nisam nimalo dvojila. Kada sam dobila e-mail u kojem je pisalo da bio htjeli objaviti svoj rukopis, jednostavno sam ostala bez riječi, red šutnje, red suza radosnica, red nevjerice i navale adrenalina – fina pita mađarica. Nakon potpisivanja ugovora i izmjena nekoliko poruka još uvijek mi je sve djelovalo nestvarno. Kada me prvi put nazvao urednik, odjednom je sve postalo realnije, ali istovremeno je nastupio i meni najzanimljiviji dio cijele stvari – uređivanje romana. Iz nekih otprije stvorenih slika o uredništvu kao najgorem dijelu za svakog pisca (mediji su imali veliki udio u tome) u početku sam bila malo u strahu. Kada se sve malo slegnulo i krenulo na samo uređivanje i kada sam shvatila kako stvari funkcioniraju i prihvatila ih, sve je išlo opušteno i bez problema i pritisaka ikakve vrste. Ključna je bila i dobra komunikacija s urednikom i moja želja da taj roman napokon dobije svoj konačni oblik te je zato moje pozitivno iskustvo uredništva bilo u potpunoj suprotnosti s prvotnim očekivanjima. Nakon uredništva slijedila je lektura, prijelomi, dogovori oko naslovnice i odluka da se roman podijeli na dva dijela zbog povećeg obujma napisanog te ostale stvari koje su mi došle tako brzo da se nisam stigla ni snaći i sve je postalo jako stvarno jako brzo. I evo ga, prvi roman je tu, 13 godina od prvog slova.   

Smatraš li da postoji pomak u popularizaciji domaćih autora posljednjih godina?

Itekako! Upravo otvaranjem manjih izdavačkih kuća koje daju priliku neafirmiranim piscima da nađu svoj put do čitatelja. Već nekoliko godina vidim porast objava romana domaćih autora i to me iznimno veseli jer mislim da oni koje sam imala prilike čitati nimalo ne zaostaju za svjetskima, posebno žanrovski. Naravno, nije sve iste kvalitete, ali opet nije niti sve što je strano. Meni je drago da napokon mogu čitati i domaće krimiće, drame, fantastiku, trilere, horore i ostalu paletu žanrova koji prije nisu bili toliko zastupljeni na sceni i zauzimali su malo mjesta na policama u knjižnicama i knjižarama.  

Što bi za kraj preporučila svojim čitateljima?

Imajte otvoren um. To je sve što uvijek mogu nekome reći kada se radi o fantastici koja možda nije svačija šalica čaja. Ako vam se jedan roman ne sviđa, ne odbacujte odmah misao da to nije za vas. Nekada sam i ja tako razmišljala o drugim žanrovima, ali što sam ih više čitala, shvatila sam da postoji cijeli jedan svijet raznolikosti koji sam zapostavljala i koji je predivan. Posvetite nešto svog vremena i domaćim piscima, nije sve tako sumorno kao što se uvriježilo misliti i tvrditi. S time na umu, nadam se da će vam se svidjeti ono što je moj mozak uspio zauzdati dovoljno da stane u knjigu. Zapravo dvije.