Jelena Hrvoj | Kroz ključaonicu: Jelena Crnjaković

Jelena Crnjaković rođena je 18.06.1987, odrasla u Garešnici, školovala se u Zagrebu,živi i radi u Vinkovcima. Autorica je brojnih kratkih priča od kojih su mnoge objavljene, što u časopisima (Marsonic, UBIQ, Sirius B, Parsek, Eridan itd.) što u zbirkama kratkih priča (Istrakonske zbirke, Sferakonske zbirke, Refesticonske zbirke, zbornik Stranci itd.) kako tiskanim tako i on line. Dobitnica nagrade Artefakt 2017 godine za najbolju priču u kratkoj kategoriji. „Oči zemlje“ njen su prvi objavljeni roman u izdanju Naklade Cranium. Inspiraciju pronalazi u svakodnevnim stvarima i razgovorima, beskrajnim šalicama čaja i dugim šetnjama prirodom u društvu svojih pasa.

Tko je Jelena Crnjaković u privatno vrijeme?

Laboratorijska tehničarka, zaručnica, kći, sestra, pet parent, prijateljica, čitateljica, obožavateljica sukulenata, konzumentica čajeva i svega što je slatko te povremeno TikTok kuharica i vlogerica.

Kako si se u prvu ruku odvažila na pisanje romana i što ti je poslužilo kao inspiracija?

Zvuči kao najveći od svih klišeja, ali pisala od kad znam pisati. Od malih nogu sam maltretirala svoju rodbinu i prijatelje, pričicama, pjesmama i pokušajima romana. Čak i ako ih ne bih zapisala priče i likovi rojili su se u mojoj glavi pa sam ponekad znala pričati priče samo da ih se "oslobodim" jer bih inače neprestano razmišljala o njima. Slična je situacija bila i sa "Očima Zemlje" prvim romanom Elementum sage, a sve je započelo sestrinskom šetnjom kroz šumu gdje sam mlađoj sestri pričala o tome kako u šumi živi vilinska kraljica koja svojim žezlom i magijom njeguje drveće i bilje. Ta ideja je sa mnom preselila iz Zagreba u Vinkovce gdje se s vremenom razvila u Hederu i njeno Carstvo Zelenila.

Iako je ovo tvoj prvi objavljeni roman, nisi nepoznata domaćoj književnoj sceni. Kakav je bio tvoj put objave romana?

Onima koji prate SF, fantasy, horror i slične književne žanrove možda su poznate neke od mojih četrdesetak objavljenih kratkih priča. Neke od njih su objavljene u domaćim i regionalnim online zbirkama i časopisima, mnoge su tiskane u raznim zbirkama, zbornicima i časopisima, jedna je prije nekoliko godina nagrađena, a jedna prevedena na engleski. Ipak, put do objave romana nije bio nimalo lak i trajao je godinama. Zapravo sam bila gotovo posve odustala dok se na tržištu nije pojavila Naklada Cranium i dala vjetar u leđa nama koji smo čekali svoju priliku, a nismo imali veze, poznanstva, prijateljstva niti financije da nas poguraju naprijed. Svaki dobar roman mora pratiti određenu logiku. 

Koliko je teško stvarati fiktivan svijet i istovremeno zadržati logičnost onoga o čemu pripovijedaš? 

Teško i oslobađajuće. Oslobađajuće zato što, kad stvaraš novi svijet, ti određuješ pravila i ne moraš se pridržavati ograničenja stvarnog svijeta. Teško jer moraš zapamtiti (ili zapisati) sve sitnice i temeljna načela novog svijeta te paziti da ih se usput ne prekrši. To je posebno izazovno kada se piše u nastavcima pa dok dođemo do trećeg romana u serijalu pomalo zaboravimo što se sve izdogađalo u prvom. Potom slijedi vraćanje i pretraživanje jer svijet možda jest izmišljen, ali mora biti dosljedan.

Kad bi mogla zamijeniti uloge s bilo kojim likom iz svog romana, koji bi to lik bio?

Nisam sigurna da bih zamijenila mjesto s bilo kojim od svojih likova, nisam im baš priuštila lagodne živote i sudbine, no ima nekih likova čiji mi je glas u glavi jasniji od drugih pa mi je samim time i lakše pisati ih. Izdvojila bih Plemenitu, Bellis i Maysa kao tri primjerka likova koji su uvijek jasni i glasni.

Koje su tvoje želje za serijal Elementum? Gdje ga vidiš u budućnosti?

Moja želja za Elementum sagu je da ista ima budućnost! Nadam se da će se dovoljno čitatelja zaljubiti u moje likove i poželjeti znati što se s njima dogodilo i nakon "Oči zemlje". Drugi dio sage "Krv vode" je već napola napisan i svakim danom sve više napreduje. Bilo bi šteta da zbog manjka interesa nikada ne nađe svoj put do čitatelja. Zapravo je to ono što najviše želim, da moji likovi i svijet koji sam stvorila uvuku čitatelje u sebe dovoljno da tamo požele ostati sva četiri romana sage.

Za kraj, možda neki savjet za autore koji će se tek pojaviti na književnoj sceni.

Nisam sigurna koliko sam u poziciji da nekoga savjetujem, mnogi su prošli puno više nego ja i naučili lekcije koje mene tek čekaju. Mogu samo reći par stvari koje sam naučila do sad; treba prihvatiti konstruktivne kritike, zanemariti destruktivne i naučiti ih razlikovati. Ne treba se uspoređivati s drugima, svatko ima svoj stil, način i svoj put do čitatelja. I nikada ne treba prestati pisati, makar bilo i samo za svoje zadovoljstvo.