Marija Puović | Umjetnost ne vrijedi ništa ako ju ne pokazujete

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Marija Puović rođena je 30.12.1994. godine u Splitu. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu u trogodišnjem roku kao učenica generacije te potom upisala klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon tri godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer konzerviranje i restauriranje umjetnina, slikarstvo. Godine 2020. diplomira na području zidnog slikarstva. Za vrijeme studija puno putuje i slika incognito. Na diplomskoj godini studija konzerviranja i restauriranja umjetnina otkriva akvarel kao slikarski izričaj. Uz akvarel, bavi se i kombiniranom tehnikom te istražuje likovne mogućnosti ilustracije. Oslikala je i knjigu koja će uskoro izaći u tisak. Radi kao vanjska suradnica Hrvatskog restauratorskog zavoda te surađuje s više restauratorskih tvrtki u području zidnog slikarstva.

 

Van formalnih crtica životopisa, tko je Marija Puović?

 

Uvijek mi je bilo teško sebe opisati, a da to ne zvuči suhoparno ili lažno. Rekla bih da sam velika zaljubljenica u povijest (naročito antičku), likovnu i književnu umjetnost. Oduvijek sam maštala da ću stvarati svoja djela, a da će mi književnost i putovanja biti poticaj na stvaranje. Jako volim promatrati, naročito ljude i njihove mikro-geste. Umjetnost ne može stvarati onaj tko ne promatra. 

 

Većina umjetnika svoj poziv osjeti već u djetinjstvu. Je li i kod tebe bilo tako?

Da, naravno. Jednostavno sam znala da ću se na ovaj ili onaj način baviti umjetnošću. Nažalost, moj posao nije umjetničko stvaralaštvo, već radim u kulturno-umjetničkoj branši i to je najsrodnije onome što sam željela postati. Da pojasnim, po struci sam konzervator-restaurator i bavim se zaštitom nepokretne baštine, primarno zidnim slikarstvom (kolokvijalno govoreći, freskama).

Gdje i kako crpiš inspiraciju za svoje radove, te kako bi ih opisala svojim riječima?

 

U počecima sam uglavnom kopirala stare majstore i pokušavala stvoriti nekakav svoj spoj realizma i simbolizma. Kako slikarstvo ipak  zahtijeva dobre uvjete (velik prostor, puno svjetla s obzirom na velike formate), od platna sam prešla na papir i time akvarel. Inspiracija lako dođe kad uđete u taj proces, a temu nikad nisam pretjerano tražila/kopala. Najviše me sad privlače oblici i boje u prirodi, te se toga držim u ilustraciji već par godina.

Smatraš li da se u hrvatskoj može živjeti isključivo od umjetnosti?

Ha, ne znam. Bojim se da ja nisam dobar primjer, no rekla bih da je više do nekih okolnosti koje su se poklopile i dovele me do toga da budem restaurator, a ne slikar/umjetnik. Ali, nećemo se lagati, od umjetnosti se ne može živjeti ako niste u tim krugovima. Netko bi rekao da možda nisam kompetentna govoriti o tome, no kao pasivan promatrač današnje umjetnosti, mogu sa priličnom sigurnošću reći da se od umjetnosti živi samo ako ste dobro podmazani.

Koje su mane, a koje prednosti modernih tehnologija i društvenih mreža kada je u pitanju umjetnost i sam umjetnik?

 

Rekla bih da je velika prednost što se možete brzo povezati sa svijetom. S bilo kime. Ne morate nigdje ići fizički. S druge strane, svjedočimo hiperprodukciji svega i svačega te je teško ''izroniti'' u moru bezbrojnih djela. Selekcija se ne vrši po kvaliteti već je ona određena subjektivnom prosudbom, nazovimo to, ''javnosti'', odnosno publike na društvenim mrežama. To znači da sami sebe morate znati prezentirati i stvarati sadržaj koji će biti privlačan jer vas ta ista publika ''kažnjava'' time što ćete vrlo lako postati nevidljivi na društvenim mrežama. 

 

Bojiš li se da će napredak umjetne inteligencije utjecati na ljudsku kreativnost ili možda čak ugroziti određene profesije?

 

Svakako će utjecati, kao i svaka tehnologija. Napredak uvijek ima medalju s dvije strane, pa tako i umjetna inteligencija. Ne vjerujem da će umjetnici tako skoro nestati jer bez ljudske kreativnosti nema umjetnosti. Hoće li u budućnosti postojati toliko sofisticiran alat koji će u potpunosti moći zamijeniti čovjekov mozak, ne znam, no onda nisu samo umjetnici u ''opasnosti'', već i svaka struka.

Koji su ti ciljevi, želje i snovi za poslovnu budućnost?

 

Iskreno, voljela bih više vremena za kreativno stvaralaštvo (ilustracije) jer uz posao ne stignem tome biti posvećena koliko bih htjela. A ako se to dogodi, onda ću moći razmišljati u kakvom će to poslovnom smjeru ići.

Što bi poručila nadolazećim generacijama umjetnika?

 

Budite disciplinirani. Stvarajte, učite, čitajte. Krećite se u krugovima vaših kolega, nema ništa od romantičarske samozatajnosti, umjetnost ne vrijedi ništa ako ju ne pokazujete. I nemojte se bojati griješiti. Ja još uvijek smatram kako nisam stvorila nešto kvalitetno, ali veseli me proces.