Moje ime je vjetar. Stanovnik sam svijeta. Nikome ne pripadam. Nigdje ne nedostajem. Jednako milujem lica bogatih i onih siromašnih i baš sam iz tog razloga odlučio ispričati priču. Toplu, a hladnu. Priču ljudskog života. Priču ljudskog srca.
Zapuhao sam na jutro blještavila. Jutro kad su drvca u nekim domovima okićena. Jutro kad se neka djeca bude sretna i trče niz stepenice puna očekivanja. Zapuhao sam kroz ključanicu bogatog doma. Doma prepunog materijalnog blještavila. Vidio sam šarenilo, toplinu i obilje. Zapuhao sam i vidio dječaka koji plače. U njegovim rukama razmotan poklon. Neželjen poklon. Onaj koji mu je natjerao suze na oči. Nisam shvaćao zašto plače. Nisam shvaćao ni majku i oca koji su mu pružali nebrojene paketiće koje je nezahvalni dječak redom bacao. Ostavio sam ih u toplini i sigurnosti. U obilju.
Lebdio sam tek nešto dalje i uvukao se kroz pukotinu prozora. I tamo je bilo drvce. Ne toliko bogato kao ono posljednje. I dom nije bio okićen kao posljednji. Ali bio je topao. Pun. Tamo, pored drvca, jedna djevojčica odmotala je šareni paketić i zahvalila roditeljima. Vidio sam da to radi iz pristojnosti. Ostavila ga je pored drugih paketića i otišla uz stepenice okićene bršljanom. Ostavio sam je u toplini i sigurnosti doma. U prividnoj sreći.
Lebdio sam dalje sve dok se nisam zaustavio u nekom ogoljenom dijelu. Tu su kuće bile trošne. Lišene blještavila. Uvukao sam se u malenu kućicu kroz nebrojene otvore. Nije bila topla. Ni hladna. Baš negdje između. Zapuhao sam i oko velike grane bora okićene u kutu. Tamo nije bilo poklona. Ne onakvih blještavih kao prije. Ali bilo je nečega drugog. Dopuhao sam do klimavo stola i pomilovao dječaka ozarenog lica. Ispred njega se pušila šalica toplog mlijeka. Pitao sam se zašto je tako sretan. Promatrao sam i dok je osmjeh na njegovome rumenom licu narastao u trenu kad mu je majka pružila svježe pečeni kolačić. Ostavio sam ih u sigurnosti doma. U sreći.
Puhao sam neko vrijeme. Klizio svijetom i pitao se odakle dolazi sreća na ovaj dan kad su u nekim domovima okićena drvca. Lelujao sam nekim ulicama i provirivao kroz prozore. Pahulje snijega kovitlale su se oko mene i odavale moju prisutnost. Tada sam začuo jecaj i potražio ga. U nekoj prljavoj sporednoj ulici, između hladnih zidova, zapuhao sam do djeteta pokrivenog starim krpama. Nisam vidio drvce. Ni toplo mlijeko. Nisam osjetio ni sigurnost doma. Zato sam ostao uz dijete i raspršio njegov plač. Raspršio sam ga sve dok neki drugi ljudi nisu stigli kako bi ga umotali i odveli u automobilu s bliještećim svjetlima. Bijesan, zapuhao sam jače i nesvjesno odnio pismo njegove majke. Majke koja ga je ostavila na ovaj dan kad u nekim domovima kite se bliješteća drvca.
U svome bijesu odlebdio sam u neke dalje kutke svijeta i zaustavio se posred srušenog grada. U cik zore podigao sam prašinu s ruševina. Ovdje nije bilo blještavila. Nije bilo drvaca, ni sigurnih zidova. Nije bilo smijeha, ni toplog mlijeka. Nije bilo starih krpa, ni kontejnera. Smirio me strah koji se širio ulicama. Nevidljiv, nemilosrdan strah. Tad sam je ugledao. Malena djevojčica, prljava i bosa. Mršava. Lica prošaranog prašinom i suzama. Stajala je nasred razorene ulice i pala na koljena. Promatrao sam kako malenim, ranjenim prstima kida osušen busen trave. Gledao sam kako žvače prašnjave vlati. Ostavio sam je iz zvukove razornih granata.
Nisam morao puhati daleko. Tek iza ugla. Zapuhao sam i zastao pored dječaka čije je lice bilo jednako onome djevojčice koja je jela vlati prašnjave trave. Zaustavio sam se povrh njegova nepomičnog tijela. Uz zvuk granata. Pored ruševina koje su mu pokrile nevino tijelo. Na dan kad se u mnogim domovima kite šarena drvca odnio sam njegovu dušu kroz svijet. Puhao sam i nosio tu nevinu dušu do svakog doma. Donio sam je do djeteta koje je ostavljeno. Odnio sam je do doma gdje je miris kolača ispunio dom. Odnio sam ga i do doma gdje su paketići stajali razmotani ispod okićenog bora. Naposljetku sam ga odnio kroz ključanicu u dom gdje se nije cijenilo ništa, a imalo se sve. Odnio sam ga kako bi prvi i posljednji puta osjetio toplinu i sigurnost. I ostavio sam ga tamo. Da lebdi u jednoj šarenoj upaljenoj lampici posred okićenog bora.
Na dan kad su u nekim domovima okićena drvca prohujao sam svijetom. Lebdio sam pored sudbina i rasplinuo se sa zalaskom sunca. Ja sam vjetar. Stanovnik sam svijeta. Nikome ne pripadam i milovat ću lica bogatih i siromašnih. Milovat ću lica bogatih srcem i siromašnih dušom. Ja sam vjetar i nigdje ne nedostajem, a ipak zastajem.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.