subota, 23. lipnja 2018.

Jasmina Bosančić | Oblak na večeri



spustio se nečujno
za moj stol
bijel
smežuran
orošen
oblak

čuo se samo zveket tanjura
i pribora za jelo

večerali smo slova koja je donio iz svoje
tkaonice snova
zelena
žuta
crvenkasta
i  bijela
bilo je i brojeva
debljih i tanjih
ali njih smo ostavili grlicama
koje stanuju u krošnjama bora

od početne tišine
iznenada se prolomio
snažan
šišteći
uzvik
od uzvika spontano su se nizale rečenice

pripovijedao je oblak
o svojoj tkaonici snova
o njezinu krajoliku
i čudesnim bićima koja je nastanjuju
ondje obitavaju bivši bogovi
koji su poželjeli biti smrtni i grešni
umirovljene cirkuske životinje
likovi iz crtića i video-igara
neobične rijetke biljke

govorio je nadahnuto
svaka udahnuta riječ pratila je otkucaje zidnog sata

pogledavajući prema regalu s lutkama
potužio se na  kućni odgoj
kao moralnu kategoriju koja iščezava
na neugodnosti  na svojim dugim putovanjima

ali prisjetio se i lijepih trenutaka
kada su ga dočekivali
s fanfarama i muzikom
vodom, kruhom i solju

desert je bio poslužen
sladoled od čarobnog oraha

svaka izdahnuta riječ pričvršćivala se
za zidove
prozore
predmete u sobi

oblak je još jedanput
pogledao  nepomične lutke u crvenim i modrim haljinama na regalu
poželio ih je ponijeti
u svoju tkaonicu snova
ali ja se nisam mogla od njih odvojiti

nebo se stalo razvedravati

srest ćemo se jednom onkraj tišine
izustio je oblak
i tiho iščeznuo kroz ključanicu vrata

kroz prozor je nahrupio prvi tračak svjetlosti
tiho šetao po porculanu
zavlačio se pod stol
obrisao lokvu koja je ostala od moga gosta

oblak je bio već daleko na putu
za svoju tkaonicu snova

Nema komentara :

Objavi komentar