nedjelja, 8. travnja 2018.

Jasmina Bosančić | Priča


Od zvuka postaje priča. S vremenom se pojavi šum u fabuli. Isprva nerazgovijetno, sramežljivo, zatim sve grčevitije. Ne boli, ali zbunjuje. Poslije se stanje smiruje, nastupa razumijevanje i pažnja. Priča ima četiri vremenske dimenzije: proljeće, ljeto, jesen, zimu. U svakome prebiva neki simbol. Od simbola gradimo svakodnevicu ; kroz njih se svaka misao sunovraćuje u vlastitu refleksiju.

Priču iznosimo riječima i  ekspresivima, pokretom i slikom, ali zvuk ostaje dominantno mjesto gdje sve započinje i sve se dovršava.  Usmeno pripovijedanje nikad ne može biti dosadno, jednolično, uvijek se nešto iznova smišlja i unosi u radnju. Nehotice i svjesno. 

Možemo reći da je pripovijedanje neka vrsta kulturalne izvedbe, štoviše igra, ritual, od koga se kreira naša objektivna zbiljnost. Međutim, priča ujedno tumači i analizira čovjekovu psihu i sublimira karakterne crte u univerzalno prepoznatljive i primjenjive arhetipove.

Spomenuvši arhetip, ne možemo se oteti dojmu da ,unatoč tehnološkim i društvenim mijenama, koje u pravilu doživljavamo kao  napredak, arhetipovi putuju od stoljeća do stoljeća nepromijenjeni. Iz epohe u epohu pričamo slične priče, sa sličnim karakterima i situacijama.

Tako, primjerice, uvijek postoji začarani dvorac obrastao divljim ružama u kojem sniva princeza koju treba probuditi da bi čarolija s dvorca bila skinuta. Ili personificirana životinjska bića, čarobni predmeti, cvjetovi čije boje nastaju od  isplakanih suza … I tako unedogled. Sve se to ponavlja. I sve to u sebi sadržava univerzalni sustav vrijednosti, koje su zajedničke svim  civilizacijama, bez obzira na  antropološke specifičnosti svake kulture. Priča je, dakle, policentrična i sinkronitetna: ona je komunikacija, razgovor sa svijetom u sebi i sa svijetom oko sebe. Između ta dva svijeta nema prave granice, svjetovi se prelijevaju jedan u drugi, odražavaju, polemiziraju. Toliko su stopljeni da ne možemo reći da postoje dvije fabule unutar iste priče. Iako se nekad čini da duša živi jedan život, a vanjski svijet drugi, to je privid. Radi se zapravo o tome da se različito ponašamo u unutarnjem i različito prema vanjskom svijetu. Unutarnji svijet svodimo na rutinu, pojednostavljujemo misaone i osjetilne koncepte stvarnosti. Prema vanjskom svijetu, društvu, odnosimo se s više poštovanja, mjestimice ono prerasta u strahopoštovanje. Vanjskom svijetu pristupamo svečano; po obrascu i organiziranoj logici. Njemu se divimo, dok unutarnji svijet doživljavamo kao nedovoljnu, usku sponu u kojoj se ne možemo do kraja samoostvariti. Arhetipovi znače psihički bijeg u vanjski svijet, koji ima discipliniranu strukturu i organizaciju, ali nije toliko jednostavan, nije nikad jednoznačan. Veliku ulogu u artikulaciji priče ima zvuk; zvuk uspješno dočarava sve usporedbe ili kontraste, svu semantiku i semiotiku ljudske zbilje, koja je u priči izmještena u bezvremenost i snažno obilježena toponimima koji upućuju na određene  vrijednosti. Na primjer, pripovjedač  već na samom početku jasno daje do znanja da se nešto zbilo davno, jednom, nekoć, ali navedeni vremenski prilozi u tradicionalnoj usmenoj priči ne govore o doslovnoj prošlosti, nego su tu svi glagolski oblici za izricanje prošlosti, a u prvom redu aorist, pluskvamperfekt i imperfekt, okamenjena metafora prošlosti.

Prošlost je u priči zaustavljena, a prilozi davno, jednom i nekoć označavaju svako vrijeme, odnosno bilo koje vrijeme. Upravo zato što su konkretizirani kroz prošlost, ostavljaju dojam čarobnosti, poetičnog ugođaja, a na slušatelja spuštaju osjećaje smirenosti i empatije. Pripovjedač mora posjedovati dvije osobine: gramatičku jasnoću i govornu eleganciju.

Njihova simbioza omogućuje zvukopisnost riječi. Kada je priča odaslana u javnost, to jest izgovorena, ostaju u zraku odjeci riječi, dah,  tišina…  Priču možemo opet ispripovijedati. Ali ništa neće biti isto. Priča se, naime, prilagođava našem kontekstu (društvenom, komunikološkom, estetskom, i dr.)  tako da svaki put zvuči neponovljivo, novo. Priča ima svoju  vertikalnost i horizontalnost, tako uvjetuje i govornikov komunikacijski položaj (dinamičan-statičan, asertivan- trpan) iz kojega nastaju slušateljeve vizualne predodžbe ozvukovljenoga sadržaja. U skladu s tim, likove u priči poimamo kao subjekte s kliznim identitetom ili subjekte jake osobnosti. Otuda likovima nadijevamo opisna imena ili nazive koji  asociraju na određenu činjenicu iz čovjekova života /svijeta. Tako će, primjerice, put kojim moraju proći Ivica i Marica simbolizirati djetetovo odrastanje, sazrijevanje. Zla maćeha koja se želi riješiti lijepe pastorke predstavlja spremnost čovjekova prihvaćanjaili neprihvaćanja širokog dijapazona emocija. Prihvaćanje znači samosvijest te obazrivost 
prema drugima. Neprihvaćanje znači podjelu emocija na lijepe i ružne, poželjne i neprihvatljive, kako kod sebe, tako i kod drugih, što vodi u posvemašnju kakofoniju u svakidašnjoj komunikaciji. Također, likovi koji imaju nepromjenjiv identitet u ulozi su sporednih likova, jer njihova prisutnost određuje dinamiku, smjer, poantu priče. Motiviraju gradaciju zbivanja i stanja.

Nasuprot tome, likovi promjenjivih identiteta streme nekom cilju,koji može biti usmjeren na sebe ili na druge, zajednicu. U priči o Pepeljugi, koja je širom svijeta poznata u raznim varijantama, Pepeljuga mora kreirati vlastite granice, prepoznati svoje stvarne potrebe i naučiti ih razlikovati od želja. To znači i oblikovanje vlastita stava, jastva.  Njena izgubljena cipelica simbolizira potragu za vlastitom suštinom, svijest o sebi.

Cipelica je staklena. Motiv stakla mogao bi se protumačiti kao tranzitni put od spoznaje do  realizacije subjektivnosti. Zato je Pepeljuga glavni lik. Njen identitet se gradi, a kroza nj i stvarnost. Sve u svemu, u priči je najbitniji kontekst i odnos među likovima. Kroz ovo potonje definiraju se osobnost i komunikacija. Priča je dio etnologije svakodnevice, ima vrlo važno mjesto u sazrijevanju duše i održavanju kontinuiteta  kako s vlastitom zbiljom, tako i s vanjskim svijetom. Četiri godišnja doba označavaju svevremenost vremena priče. Priča ima svoje rođenje (proljeće), djetinjstvo i  mladost (ljeto) , zrelost (jesen) te na kraju starost i smrt (zimu). Njezini vjesnici proljeća su potencijali koje čovjek po svojoj prirodi posjeduje; priča žanje pitanja, dvojbe, zagonetke te odvaja dobro od zloga; u priči se susreću iskustvo i teoretska  spoznaja; oblikuje sustav vrijednosti i, na kraju, raspršuje se u asocijativne fragmente, koji nas u svakodnevici zabljesnu svaki put iznova i  na poticajan način.

Suština pričanja priče je razvijanje dviju socijalnih vještina: prilagodljivosti i snalažljivosti. Zatim, uvažavanje svih emocija takvih kakve jesu. Primjerice, priče o ljudskom biću čarolijom pretvorenom u neku životinju, biljku  ili predmet govore upravo o prirodnoj dijametralnosti osjećaja. I da osjećaj ne može sam po sebi napraviti ništa na žao, nego riječ ili čin kojima je opredmećen. Priča ima otvoren kraj; to je zato što se može nebrojeno mnogo puta pripovijedati, a da pri tom ostane svježa, aktualna, zanimljiva.

Govorena riječ ima neobičnu snagu da u samo jednom artikuliranom zvuku ili onomatopeji dočara naoko imaginativan svijet i prenese ga svom slušatelju vjerodostojno i zorno.

Priča je prozor koji uvijek treba biti otvoren, ili barem napola odškrinut, da bi sve bilo baš onako kako treba.

Nema komentara :

Objavi komentar