ponedjeljak, 18. svibnja 2020.

Jasmina Bosančić | Djevojka koja je voljela žutu boju


Nema konkretnu dob, ali je uvijek mlada. Najčešće je bezimena, a nekad se odaziva na neko ime, Zvjezdana, Emilija, Vesna. U njezinu životu sve je u znaku žute boje: od boje pročelja do boje unutrašnjih zidova kuće. Namještaj, posuđe, kućanski aparati.

Da, i male svakodnevne sitnice, poput kišobrana, suncobrana, torbe za tržnicu, kutije s alatima, bicikla, ali i automobila. I, svakako, žuta je i odjeća i obuća. Čak i u kozmetici dosljedno uživa u žutoj boji. Njezinu okućnicu krase rascvali suncokreti, žute orhideje, ruže i tulipani, mahunarke burbonske vanilije, golemo drvo limuna.

Ona nema konkurenta ni konkurentice. U modnom izričaju, manirama, bontonu slovi za obožavani uzor i poštivani autoritet. Intelektualno je nadmoćna svakom muškarcu; svaka rasprava ili komentar muških sugovornika prestaju kad ona progovori.                                
 
Njen je moto: Ono što je dobro za druge, nije nužno dobro i za mene. I vrijedi obrnuto: ono što je dobro za mene, nije nužno dobro i za druge. I taj stav se odnosi na sve sfere života.
 
Najvažnija joj je ekonomska samostalnost.

„Muškarci su prolazne pojave poput proloma oblaka, magle, pomrčine sunca ili mjeseca. A jesti treba svaki dan, plaćati račune svaki mjesec.“
 
Ona nije ponizna poput žalosne vrbe ili visibabe. U svemu se rukovodi matematičkom logikom, dakle razumom. Da nije tako, bila bi jedna u nizu od onih žena koje do podne mrze sebe, a po podne cio svijet. Ovako, samosvjesna i neovisna o tuđem mišljenju, sama prti svoje puteve. A kad joj više ne trebaju, sama ih zatrpava i utire nove.
  
„Nisam svemir, planinski vrh ili dubina oceana da me itko može osvojiti. Nisam zagonetka ili tajna da me treba istraživati. Moje su misli i riječi iskrene, bez uvijanja i metaforike.“
  
Najljepše joj je ljeti za mjesečine na morskoj obali. Odjevena u žutu prozračnu tuniku, pleše. Koreografiju ne zapisuje. Ona nastaje u dahu, u trenu. Svaki put iznova. Svaki je put drugačija, mada postoje neke općenite plesne rečenice, narativni momenti, geste….
  
Ples je dah. Ples je duša. Ples je duh. Ples je disanje.
  
“Ples je sloboda koju ne možeš ni kupiti ni otkupiti novcem, statusom, zadanim pravilom. Ples je emancipacija ovdje i sada. Ja sam sretna samo kada plešem, tada je čitav moj svijet. Uživanje je moj smisao života; ja uživam stvarajući, maštajući, žmireći pod zvjezdanim nebom. Uživam čak i onda kada tišina prekriva zvukove dana, slike noći.“
 
Sve se može u životu zašećeriti, samo treba imati čvrstu volju. Sve se može podrediti užitku, samo treba gledati vlastitim a ne tuđim očima, slušati vlastitim a ne tuđim ušima, govoriti vlastitim a ne tuđim, posuđenim glasom. Sve se može naučiti, pa i to kako uživati. Užitak nije privilegija bogatih, lijenih ili otkačenih, nego jedinstvena potreba svih pojedinki i pojedinaca.
 
„U užitku nema ničega luksuznoga, gracioznoga ili nedokučivoga. Užitak je bogomdan svakome. Ne postoje oni koji su talentirani ili netalentirani za sposobnost uživanja u životu. Postoje samo oni koji se srame artikulirati svoje snove i oni koji besramno svoje frustracije nameću drugima kao ideale.”
  
Djevojka koja je voljela žuto živjela je dugo i sretno iako nije vjerovala u bajke. Jer je sama stvorila bajku od svog života. Ona nije listala modne časopise, jer njih ionako stvaraju oni koji nisu zadovoljni vlastitom vanjštinom. Ona nije pisala dnevnik jer postojimo u sadašnjosti. Djevojka koja voljela, mislila i živjela žutu boju nije planirala život po datumima u rokovniku. Imala je svoj kontinuitet, svoj uzročno-posljedični slijed. Nije se odricala voljene žute boje da bi bila ono što bi drugi htjeli od nje stvoriti.
  
Djevojka koja je voljela žutu boju ostat će zapamćena po jednoj zgodi, kada je nekom dosadnjakoviću na jednom poslovnom svečanom ručku kratko odbrusila:
 
“Nisi slikovnica da mi pričaš bajke. Ali jesi vatra koju ću ja ohladiti.”               

I tada ga je polila hladnom vodom iz posude u kojoj se hladilo crveno vino.
 
Djevojka koja je voljela žutu boju prvih pola godine živjela je i radila na Sjevernoj polutci, a drugi dio godine na Južnoj. Na Sjevernoj polutci gradila je uspješnu karijeru bankarske menadžerice. Odlikovala se oštroumnošću i britkom elokvencijom. Nosila je kostimiće u žutoj boji upotpunjene profinjenim modnim dodacima, poput svilenih marama, remenja, cipela, torbica ili nakita. Dakako, u žutoj ili , pak, žuto-zlatnoj boji. Obavezan je bio minival ili jednostavna frizura s uvojcima , neki put upotpunjena zlatnom mašnom. Najviše je voljela viskozu, lan i svilu.
  
Na Južnoj polutci gradila je karijeru plesačice suvremenog plesa i plesne dramaturginje. Kosa je bila raspuštena, blago razbarušena, tek ponekad složena u pletenicu ili konjski rep. Obožavala je njeno lepršanje na vjetru, osobito u suton kada bi slagala svoju koreodramu pokraj uzbibanog mora nad kojim se zlatilo zvjezdano nebo. Njena plesna odjeća bila je zvjezdano-žute ili šećerno-žute  boje, ukrašena mjestimice dugačkim žutim šalovima od akrilnog vlakna.
 
Svojom pojavom objedinjavala je arhetip jutarnje boginje Zore i večernje boginje Danice. Na Sjevernoj polutci bila je ozbiljna i racionalna Morana, na Južnoj vrckava i razigrana Lada. No, sadržavala je u sebi i arhetip Mokoši: na Sjevernoj polutci imala je mladića zlatara koji preko tjedna nosi odijelo, kravatu i lakirane cipele i hrani se u otmjenom restoranu, a nedjeljom spava do podneva i jede crveni luk popržen s jajima; na Južnoj polutci zabavljala se sa šarmantnim slastičarom koji uzgaja raznovrsno začinsko i ukrasno bilje i obožava pjevati operne arije.
 
U djevojaštvu i ranoj mladosti naša junakinja je bila strastvena proučavateljica domaćih i stranih jezika. S lakoćom i užitkom izučavala je leksikološke i gramatičke sisteme živućih i klasičnih, prirodnih i umjetnih jezika. Posebice joj se dopao esperanto. K njemu se i kasnije vraćala kada bi je iscrpile bankarske računice i statistike. Poslije ga je zamijenila pletenjem i vezenjem. Njeni ručni radovi predstavljali su žuti mikrosvijet svakodnevnih sitnica i žuto-zlatni makrosvijet nota, plesnih pokreta i semantičkih igara. No ples je oduvijek bio u njoj, s njom. I prije nego što je naučila izgovarati artikulirane glasove i slagati ih u smislene riječi i rečenice, nosila je u sebi znanje o plesu, o njegovoj fonetici i sintaksi.
 
„U početku bijaše ples. Jedan nehotičan, spontan pokret. Potom još jedan. A zatim je uslijedio čitav niz ujednačenih pokreta. Ritam, melodija, zvuk, dah…“
 
Djevojka koja je voljela žutu boju živjela je uvijek u proljećima i ljetima. Jeseni i zime je preskakivala. Nije voljela jesensku monotoniju i zimsku samotinju. Seleći se na Južnu polutku, putovala je svojom žutom kamp-kućicom. Neki put bi prenosila, naslijeđenu od predaka, kuću od stare planjke, čija je fasada bila prebojana u voštano-žutu boju. Rastavila bi je, avionom prevezla na drugi kraj svijeta, opet sastavila i u njoj boravila danju sama, a s večeri sa svojim društvom, šarmantnim slastičarom i njihovima dragim prijateljima. Večerali bi riblje specijalitete i voćne kolače od limuna, banana ili ananasa te pili crveno vino ili limunadu. A onda bi pjevali uz zvuke gitare i harmonike…
 
Ples je smatrala ne poslom, ne razbibrigom, nego svojom istinskom duševnom potrebom da iskorači iz unaprijed zadanih kružnica kretanja i svojim tijelom obgrli cijeli svoj žuti svemir. Nebo i zemlja nisu bili antipodi; ples ih je spajao u harmonično jedinstvo.
 
„Prirodi je čovjek oduvijek davao razna imena da označi njenu moć i sposobnost stvaranja i uništavanja, koji se neprestance ciklički izmjenjuju. Naziva je bogom ili bogovima, boginjom ili boginjama kako bi slikovito i zvukopisno sebi predočio njenu moć transformacije iz jedne pojave, stanja ili zbivanja u nešto drugo. Ja Prirodu nazivam Velikom Plesačicom.“
  
Istinski je živjela, mislila i disala žutu boju. U njezinoj svjetlosti, koja svijetli jačim sjajem od svjetlosti bijele boje, pronalazila je kreativni polet, vedrinu, smijeh, hrabrost. Na njezinu valnu dužinu, koja je iznenađujuće velika, upisivala je neverbalnim jezikom slikovitost, taktilnost i zvukopisnost vlastite pojave.
 
„Ja sam najsretnija kada u hodu, šetnji ili plesu ostavljam trag žute boje u prostoru, u zraku… Druge šarmiram tračcima i kapima žute boje-od najsvjetlijih do najtamnijih nijansi. Žutu se boju ne može prebojiti ni obezbojiti. Ona je vječna, stamena, neuhvatljivo svoja i beskonačno slobodna. Ja kroz žutu boju pronalazim svrhu života, svoj viši ideal i cilj: užitak.“
 
Djevojci koja je voljela žutu boju tekao je zlatni med i zlatno mlijeko u životu, mada ništa nije naslijedila ili dobila servirano. Bila je skromna i samozatajna te izuzetno marljiva. U sebi je sjedinjavala arhetip radoznale i maštovite Vesne te arhetip kreativne Živane. Po potrebi, bila je i Slava, ako je trebalo obraniti svoju osobnost.
 
Od ponedjeljka do petka na Sjevernoj polutci bavila se brojevima i novcima, a vikendom sanjarila i maštala. Radni dani i vikendi na Južnoj polutci tekli su u beskonačnim dokonim razgovorima, uživanju u suncu i moru, žutom sladoledu i žutim koktelima i slasticama, u plesu i glazbi.
 
Izjutra se budila s osmijehom na licu, on ju je pratio kroz cio dan, s njim bi na večer i lijegala. S osmijehom je izvodila svaku svoju koreografiju, svaku koreodramu. U plesu je bila potpuna. U njemu je spajala svoje intelektualno jastvo i čulnu ljepotu tijela.
 
U jednom intervjuu za uglednu televizijsku kuću izjavila je:

„Ples je dah. Ples je duša. Ples je duh. Ples je disanje. Tek kad plešem, zbilja postojim, doista jesam <ja>. Ples je smisao mog života. Način kako postižem sreću i užitak.“
 
Djevojka koja je voljela žutu boju ostat će zapamćena po pozitivnoj energiji kojom je zračila gdje god bi boravila, kratko ili nešto duže. Zračila je žutom bojom poput sunca, poput najmirisnijeg žutog i zlatnog cvijeća.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.