Djoko Erić | Mascha Kaléko: Kraj pjesme

 

Htjela bih te vidjeti još jednom, ko prije godina kad se zbilo

Prvi put. - Sad mi to više moguće nije.

Htjela bih te vidjeti još jednom ko prije,

Kad smo tako divno strani i ništa više bili.

Htjela bih još jednom čuti da me pitaš,

Koliko mi je godina...i šta radim večeri te -

I onda poslije u jedva rođenom

“Ti”

Da mi onih hiljadu riječi ljubavi pričaš.

Opet bi htjela čežnju da skupim,

Da gledam te dugo nijema i zaljubljena -

I da opet plačem, zbog tebe rastužena,

Tim prečesto isplakanim suzama glupim.

-I sve je prošlo...Pa to je za smijeh!

Jesi li postao drugi ti ili je krivica moja?

Možda ne može zato ništa nijedno od nas dvoje.

Da ne povjeruješ često, šta učine par godina tih.

Htjela bih opet da čitam pisma tvoja,

Riječi, koje su samo kad voliš jasne.

Ipak izgleda mi, danas da već je kasno.

Kako je samo bezdušna ta riječ:

“Bilo je!”