utorak, 20. travnja 2021.

Djoko Erić | Mascha Kaléko: Namještena melanholija

 


Kad sam sama, u sobi života nema nimalo.
Slike me gledaju kao bića strana.
I knjige su tu, davno pročitane,
Tri uvela cvijeta i nešto za večeru malo.
Sivo je veče. Gazdarica mi se unezvijerila.
Negdje u kino ići bih htjela.
-Sa Elen sam se dobro razumjela.
Ali prošle nedjelje ona se vjerila.
...Prošla godina je proletjela prilično.
A mene praznina pusta uhvatila.
Doktor kaže, da to bi neuroza bila.
Da li se i drugi ljudi osjećaju slično?
Ja sanjam ponekad da jorgovan cvjeta.
(Ponekad kičasto tako sanjati mogu)
Kad se jutrom u sobi probudim nakon toga,
osjetim tek tad kako me izvana propiruje vjetar.
Tad berem umjesto cvjetića plavih
vječno-bijele kalendara strane.
I pakujem ljetne trake još prerane
i svoju čežnju tiho nazad stavim.
Pod prozorom golo stablo i dalje mrzne svo doba.
I od prašine pocrnjeli snijeg topi se na lijehama.
Peć se dimi. I moja namještena soba
vrišti još od jeseni za svjetlijim tapetama.
Moj najbolji prijatelj u Stettin je odselio.
Ni ptica Jonas ne osta mi vjerna do kraja.
Zimsku sjenicu vjetar je nakrivio.
-I ja sad eto sjedim ovdje i čekam maj...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.