Piše već dvadesetak godina i dosad se bavio ubojicama i psihopatima, a sudeći po novom romanu „Svjetlost dana“, Danijelu Špeliću karakterizacija ubojica bila je priprema za vampire, bezosjećajna bića osuđena na vječnost, u kojima je ipak preostao trag ljudskosti. U svojim krimićima Špelić se bavi crnom kronikom hrvatske provincije, stoga je ispunio očekivanja publike kada je i vampire doveo na područje Hrvatske. Roman „Svjetlost dana“ započinje obračunom u lovačkoj kući u Schwazwaldu, a završava u Slavoniji na šumskim vrhovima Papuka i okolici srednjovjekovne tvrđave Ružica grad nedaleko Orahovice. Kao u krimićima, Špelić ne zanemaruje akcijske scene, a povremeno zna biti i romantičan, iako uvijek svjestan prijetnje, zadatka i posvećen je višem cilju. Glavni likovi romana su vampirica Arianna, koja ubija iz osvete i zbog opstanka i lovac na vampire Kristian, koji traži neumrle u njihovim skloništima diljem Europe i okončava njihove krvave živote.
U uvodu romana Danijel Špelić navodi kako se je od 2015. godine pripremao za pisanje romana o vampirima. U povodu premijere romana „Svjetlost dana“ na festivalu žanrova Dvotočka, prvo pitanje Danijelu Špeliću glasi - zašto su vampiri neumrla inspiracija? Zašto roman o vampirima u 2025.? Što o vampirskom svijetu ne znamo nakon klasika Byrona, Stokera, Rice, a zatim megapopularne Sumrak Sage s vampirskom romantikom i Buffy, ubojice vampira?
Za mene su vampiri oduvijek bili nekako najzanimljiviji od tih klasičnih čudovišta jer je uvijek bilo materijala s kojim se moglo raditi. Vukodlaci su oduvijek tragične figure koje uglavnom ne mogu kontrolirati svoje postupke i nagone, Frankensteinovo čudovište isto tako, dok su hodajući mrtvaci uglavnom masovnost i element ljudske gluposti. Vampiri imaju karaktere, što je vidljivo iz Drakule i gore spomenutih serija i to je zanimljiv poticaj da s njima napravi nešto svoje. Odmah uz to, želio sam napraviti nešto što je više uzemljeno u stvarnost, kao što je pitanje izoliranosti, samoće jer sve serije, od Sumrak sage, preko Okusa krvi ili Vampirskih dnevnika, imale su taj element društvenosti, gdje su svi bili na okupu, prijatelji i obitelji, a nitko nije načeo pitanje što kada bi netko bio sam na ovom svijetu i prisiljen je gledati desetljeća kako prolaze i svi njegovi najbliži umiru. Zato je Svjetlost dana nekako prevagnula na Arianninu stranu, njezin doživljaj takvog postojanja, što je za mene kao pisca bilo novo područje jer taj lik živi jako dugo i ima iza sebe stvari koje su je mogle oblikovati.
Roman počinje smaknućem u lovačkoj kući u Schwarzwaldu. U cijelom romanu naglašen je moralni aspekt ubojstava – Arianna ubija, ali njezine žrtve su nemoralni i koristoljubivi lopovi i pedofili. U raspravi o pravdi Kristian i Arianna zaključuju da ubojstva koja oboje čine ipak nisu pravda. Zašto tražite opravdanje za vampire? Zašto vampiri u „Svjetlosti dana“ nisu jednostavno negativci?
Arianna i Kristijan žive različitim životima, ali, opet, tako sličnima jer oboje su vidjeli mračnu stranu društva, nepravdu, korupciju te kako to isto društvo ne reagira na takve događaje. Kod Arianne je to viđenje svijeta još izraženije jer duže živi i zbog toga je izgubila veliki komad svoje ljudskosti, zbog čega je i sama postala bezosjećajna i otupjela na podražaje, pa je njezina interakcija s Kristijanom zanimljiva (nadam se) jer i on živi u sličnom svijetu, ali stvarne korupcije, no još uvijek vjeruje kako se stvari mogu popraviti ako se više djeluje i manje priča o djelovanju. Vampiri su u romanu stvarni ljudi, oni pretvaranjem nisu izgubili ono nešto svoje karakterno, što je bio još jedan zanimljiv poticaj za pisanje jer sam se mogao igrati s njima i postaviti razne stvari na stol. Što ako netko uživa u tome što je vampir i uživa u ubijanju? No, što ako postoje oni koji to ne vole i pokušavaju živjeti ispravno? Plastični negativci nisu zanimljivi materijal za pisanje jer nitko sebe ne vidi kao negativca, što je pomalo refleksija stvarnog života, a puno je veći izazov opisati moralno upitnog lika, kao što je recimo Gabriel, jer iako su njegovi motivi ispravni, izvedba je loša, no ako se jedan čitatelj poistovjeti s njim ili ga do neke mjere razumije, to stvara puno veće uloge za završni obračun.
Kristijan je svojevrsni blade runner, istrebljivač vampira koji bez emocija ubija i djevojke vampirica. Jeste li namjeravali napisati roman o vampirskom istrebljivaču ili o vampirici s emocijama? Koji je lik prvi nastao – Arianna ili Kristian?
Prvo je nastala Arianna, prvo kao ideja o liku vampirice koja ne voli druge vampire, mrzi ih čak, i želi se osvetiti onome tko ju je pretvorio i praktički natjerao da živi takvim životom. Bila je to izvorna ideja, ali kada sam sjeo pisati prvo poglavlje, shvatio sam kako ona sama nije dovoljna da iznese takvu priču jer bi to bilo jednosmjerno putovanje. Možda bi bilo zanimljivo, ali bilo bi ograničeno. Zbog toga je tu lik Kristijana jer sam trebao nekoga s kime bi Arianna mogla razgovarati, trebao mi je ravnopravni partner u zločinu jer je to otvaralo mogućnosti za motive prijateljstva, poštovanja i prihvaćanja nekoga takvog kakav jest. Puno romana ide radnjom gdje likovi „mijenjaju” druge likove kako bi se uklopili u ono što oni žele, to nisam želio raditi u Svjetlosti dana. Njihovo je povezivanje moralo biti prirodno, što je dovelo i do emocija jer Arianna se kroz njihovo putovanje otvara i govori o prošlosti, bolnim stvarima koje su dovele do ovoga što je sada. Također, želio sam da budu suprotnosti. Ona je brzopleta i ide glavom kroz zid, ne mari za posljedice. Kristijan je taktičar, razmišlja unaprijed. To svojevrsno prihvaćanje jedno drugog kao prijatelja počinje time da oboje pokušavaju raditi po sistemu ovog drugog. On, Kristijan je slučajno postao neka verzija blade runnera za vampire, to sam shvatio na kraju, ali je pomalo i stvarna slika ljudi koji se bave nekim oblikom mračnog posla. FBI profileri koji su razgovarali s mnoštvom serijskih ubojica sami su priznali kako se nikada nisu mogli posve vratiti u normalan život, što je za posljedicu imalo povlačenje iz društva i samotništvo. Iako vampiri, to su još uvijek ljudi koje on mora eliminirati i nećete to pričati društvu u birtiji, zato je postao samotnjak, zbog čega čak razumije Ariannu jer je i ona takva, samo sa suprotne strane.
Fatalni Gabrijel, nadređeni vampir, svojom mentalnom snagom može upravljati Arianninim mislima, iako se ona opire njegovoj kontroli. U romanu upoznajemo vampire kao superiorna bića, snažnija i brža od čovjeka, oštrijeg vida i fokusirane mentalne snage. Mogu li vampirske vještine biti putokaz čovjeku za sljedeće korake u mentalnom razvoju? Je li vampirska superiornost projekcija ideje o moćnijem čovjeku?
Jednom sam imao razgovor s doktorom koji mi je rekao zanimljivu stvar. Svi ljudi su u jednom trenutku savršeni... pa, barem 95 posto njih. Vrhunac zdravlja, tjelesne snage, otključani su svi tjelesni kapaciteti. Taj vrhunac dođe i prođe, ali se može održavati do neke mjere zdravim načinom života i vježbanjem. Taj detalj je postao bitan dio radnje jer ljudsko tijelo je kompjuter, u gruboj osnovi, i vampirizam je ovdje resetiranje postavki na one najbolje. Kao i običan kompjuter, kojeg morate održavati redovitim nadogradnjama, ovdje je to postala krv. Mislim kako je to i najveća draž vampirskih likova jer imaju sve, oni su ideal nekog savršenstva kojem čovječanstvo stalno teži, ali postavlja se pitanje koliko bi bila velika cijena za to. Jer s obje strane postoje kvake, da tako kažem. Ako stalno vježbate, izgradit ćete tijelo. Ako uzmete steroide, izgradit ćete mišiće, ali to može dovesti do raznih mentalnih problema, pa čak i nasilja koje ne možete kontrolirati. Isto je postalo i kod vampirske vrste u romanu: bez redovitog hranjenja, oni se pretvaraju u bezumne zvijeri koje će napraviti loše stvari. Spojio sam sve to u jednu cjelinu kako bi vampirizam bio stvarniji kao pojava, ali nisam baš išao tako daleko da to pretvorim u potpuni ideal jer sve naše mane, tjelesne ili mentalne, su ono što nas čini karakternim individualcima.
Vampirica Arianna ima drevne vampirske nagone za svježom krvi, ali zna voziti automobil i pretražuje Internet. Zašto je vampirima u svakom njihovom pojavljivanju u fikciji ipak potrebna tehnologija?
Tehnologija je postala stvar svakodnevice, od pametnih telefona preko sigurnosnih kamera koje su toliko preplavile gradove da smo doslovno svaki dan pod nekakvim nadzorom. To su alati kojima se svi služimo jer idemo u korak s vremenom, pa to isto rade i vampiri. Iako, na početku sam si morao postaviti pitanje: koliko je Arianna uopće stara? Morao sam pronaći nekakvo razdoblje u koje se mogla uklopiti jer nisam želio da bude iz 18. ili 17. stoljeća, pa da joj koncepti kao što su telefon ili automobil budu nepoznati. Kako je pretvorena početkom 70-ih, stvari su već doživljavale promjene, a kako je i ona sama imala 28 godina, znala se služiti automobilom i takvim stvarima. Jer, ako smo svi mi od telefona s brojčanikom mogli doći do Iphona, tako je i ona. Uz to, godina kada je rođena i živjela otvorila mi je vrata i nekim sporednim stvarima kao što je osjećaj mržnje jer ona je Njemica, a ljudi su u 60-ima, kada je ona bila tinejdžer, još uvijek gadno zamjerali Nijemcima 2 svjetski rat. Mala karakterna nijansa, ali dobro se uklopila u njezinu pozadinu. No, tehnologija je ovdje bitna i zbog toga što je stvarna. Stvarno postoji „mračni internet” gdje razni ljudi pronalaze užasne stvari, što je meni olakšalo stvaranja mjesta gdje i vampiri mogu izgraditi online zajednicu jer to rade i obični ljudi. I, na kraju, tu je i mala posveta samom Bramu Stokeru jer on je bio oduševljen novim izumima, obožavao je novo doba, zato se u Drakuli spominju prvi automobili, fonetsko snimanje poruka, nove metode liječenja, za njega je to bio vrli novi svijet, a Arianna i Kristijan sada žive u tom svijetu i koriste se blagodatima koje su u Stokerovo doba bile u samim začecima.
Arianna i Kristijan prolaze kroz Pakrac i Orahovicu, a završnica romana odvija se u planinskom masivu Papuka u okolici Ružica grada. Kako ste odabrali lokacije za „Svjetlost dana“?
Sve lokacije u romanu su stvarne, a do njih sam došao istraživanjem i slučajnošću. Prije nekog vremena slučajno sam vidio veliku napuštenu kemijsku tvornicu u Njemačkoj, ogroman kompleks, gdje sam smjestio veliku akcijsku scenu, a kako je blizu Berlina, tako je i on postao povezana lokacija. Mjesta kao dvorci Hohenwerfen ili jezero Telemark postali su dio radnje jer su poznata i meni osobno zanimljiva. Prvi zbog slavnog filma „Orlovo gnijezdo”, dok je jezero bilo poprište velike akcije u 2 svjetskom ratu (također film). Bilo je zanimljivo istraživati sve to, iako je tražilo puno vremena kako bi svi detalji bili točni. Hrvatska je oduvijek bila zamišljena kao dio radnje, ali u puno manjem obujmu jer sam planirao samo spojiti dio s Kristijanovim rodnim selom, koje se spominje u noveli „Jedne noći u prosincu” i provesti radnju kroz Pakrac tek toliko da ga spomenem, ali onda je došlo do promjene. Imam dvije prijateljice koje su vrsni planinari, pa su me jednom prilikom povele u obilazak Papuka, poznatih ruševina Ružice-grada i još nekoliko lokacija (Smaragdno jezero) i tokom izleta sam se šalio kako ću cijeli taj krajolik možda jednom iskoristiti u nastavku Kolonije, da bi se po povratku počeo ozbiljno igrati s idejom da tamo prebacim kraj Svjetlosti dana. Skraćivalo mi je istraživanje drugih lokacija, ove sam sada znao iz prve ruke, a ta područja se još nisu spominjala u našim romanima, pa je to presudilo. I dodalo je dosta na autentičnosti, iako je hotel Slavonija iz romana nepostojeći. Nisam veliki zagovornik onog slavnog savjeta „piši ono što znaš”, ali ponekad je dobar i služi svrsi. Na kraju je ispalo dosta dobro jer povezuje dva svijeta, moderni i divlju prirodu, a tu je i određena lokalna nota jer je radnja (ponovo) u Slavoniji, barem djelomično, kao i u mojim ostalim romanima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.