Jednog dana ste se probudili i odlučili postati pisac. Čestitam. Upravo ste ušli u poseban dio pakla namijenjen za one individue koje su dovoljno glupe da dobar komad života odluče posvetiti sjedenju, zapisivanju svojih misli i zanemarivanju ljudi oko sebe.
Ipak, već kada ste tu i odlučili ste se zadržati, da vam odmah usput nabacim i pokoji savjet u vezi pisanja. Da, ovo će biti još jedan tekst o piscima. Ako vas takvi tekstovi živciraju, baš nemate sreće. Da, ovo će biti još jedan tekst o tome kakve sve početničke pogreške rade pisci.
Ne volite ni takve tekstove? Što da vam kažem, danas jednostavno nije vaš dan. Možete sve ovo lijepo i preskočiti, naravno jer današnji pisci ionako sve znaju. Stilovi pisanja? Nema problema. Narativna struktura romana? Savladano još kod onih uvodnih čarobnih riječi; prvo poglavlje. Lektura? Nepotrebno. Svi pišu savršeno. Danas je ionako moderno biti sve; pisac, lektor, grafički dizajner, urednik i izdavač – one man band.
Ipak, ako iz nekih neshvatljivih razloga ipak želite nešto doznati o pisanju, onda vam ovaj tekst možda bude zanimljiv. Vjerojatno neće, ali čuda se povremeno događaju.
Odakle početi? Dobro pitanje. Započet ćemo ovo malo upoznavanje s predstavljanjem glavnog lika. Ah, taj glavni lik, odvažan i častan, zgodan i s vatrenom iskrom u plavom oku (može i zelenom), savršen muškarac koji zna sve prave pokrete. Ili žena. Zgodna, profinjena, savršene linije za kojom svi uzdišu i koja se podjednako dobro snalazi s formulama za hladnu fuziju i nabijenim pištoljem i hodanjem po modnoj pisti ili kuhanjem gurmanskog ručka… To sam ja sada opasno sarkastičan, ako slučajno niste zamijetili. Dakle, da krenemo… Savršeni junaci su dosadni. Kratko i jasno i to je sve što trebate znati. Savršeni junaci ne postoje. Savršeni junaci su prva greška koju pisac može napraviti kada sjedne pretvarati svoje misli u roman koji će jednoga dana postati, ako ima sreće, nešto čitljivo i publici dostupno. Savršeni junaci su namijenjeni onim generičkim radovima koje kupujete dok čekate vlak i želite imati nešto papirnato pri ruci ako vas iznenada uhvati nesavladiva želja da posjetite prvi WC.
Postoji razlika između stvaranja savršenog junaka, što znači napraviti ga živim, opipljivim, podariti mu pregršt mana i prstohvat dobrih vrlina (takvo što se inače zove i karakterizacija) i pisati o savršenom junaku koji nema mana i koji je odličan u svemu čega se prihvati.
Nedavno sam naletio na opis glavnog lika u jednom akcijskom romanu. Radnja je išla da je gomila zlih ljudi zauzela strateški važno mjesto, imali su taoce i općenito radili ono što valjda rade svi negativci. Ulazi – pozitivac! Najmlađi kapetan u policiji, savršen u istragama, razumije forenziku, stručnjak za borbu bez oružja, stručnjak za borbu s oružjem, deaktivira bombe zatvorenih očiju, a za dobru mjeru je ubačeno kako je jako zgodan, visok, crnokos, zna sa ženama, volontira u skloništu za bespomoćne psiće, voli djecu, kuha kao Jamie Oliver i povremeno, da zabavi društvo, zasvira na klaviru. Nisam otišao dalje od sadržaja s korica. Pretpostavljam da su se negativci jednostavno predali čim su ga vidjeli i otišli doma. To je napisao već priznati pisac, da stvar bude zanimljivija, pa se možete tješiti da vaše početničke pogreške nisu tako strašne jer postoje oni koji ih rade tokom cijele karijere.
Prva stvar koju mladi pisac početnik napravi jeste da svog junaka pretvori u nevjerojatno sposobnu individuu jer misli da mora naglasiti kako je on stručnjak za ono što priča zahtjeva. Stručnjaci, bilo kakve vrste, također nisu zanimljivi likovi. Jedno je napraviti ga dobrim u svom poslu, sasvim druga priča nepobjedivim. Zašto? Jer vaša priča odmah u startu gubi neki osjećaj prijetnje koja bi se u radnji mogla nadviti nad njegov život. Ako je lik savršen, onda je već unaprijed jasno kako nema nikakve opasnosti.
Ljudi mi često ističu da su takvi likovi najpoznatiji. James Bond, recimo. Odmah uzvraćam pitanje – jeste li vi čitali romane o James Bondu? Bond je zanimljiv junak jer je on muška fantazija, ali je ujedno i kompleksan lik jer filmovi nemaju veze s pisanom riječi. On je čovjek koji je dobar u svom poslu, ali ga ne voli baš, on je lik koji često završi ozlijeđen i treba mu vremena za oporavak, on će ubiti lijepu ženu ako treba, ali mu to neće biti drago napraviti. Ukratko. Ako idete pisati vašu kopiju Jamesa Bonda, onda jednostavno ne gubite vrijeme jer takvih je već puna književna scena i svi su slični kao jaje jajetu, od Mitcha Rappa pa do Willa Robiea.
Ah, ljubavni romani. Uvijek taj savršeni muškarac koji zna sve, izgleda kao grčki bog i svi ostali dosadni detalji koji se ponavljaju iz romana u roman. Svi su bogati, naravno, ali čak i da nisu žive savršenim životima bez da uistinu nešto rade. Uglavnom, svi imaju divlju narav, što god da to znači (kod nas je to seljačko ponašanje i razbijanje čaša po birtijama) svi su emocionalno sjebani i svima njima treba čvrsta žena da ih dotjera u red. Neću ni započinjati koliko je tu klišeja nabacano na jednu hrpu i to toliko prežvakanih da već i sami likovi žele pobjeći do prve litice i baciti se s njih. Ako želite pisati o takvim likovima, samo vi navalite jer tržište postoji. Uvijek je tu pokoja usamljena djeva koja pada na opise polugolih frajera i koji će svojom pojavom izazvati vruće titranje u slabinama glavne junakinje. Poslije se nemojte čuditi kada vas izdavači ili čitatelji budu gledali kao još jednog klona od kloniranog klona koji kopira kopiju od kopirane kopije dobitne formule koja prodaje takve romane.
Ako vam je bitno samo da vas zovu piscem, a ne usputno i kvalitetnim piscem, onda stvarno gubite vrijeme čitajući ovo. Ne radite od vlastitih likova patetične kreature kako bi izazvali suosjećanje kod čitatelja. Vašem liku iznenada umre muž/žena/dijete, izgubi posao, najbolja prijateljica/prijatelj ga izda, požar mu uništi kuću i auto pregazi psa. Umjesto romana radije napišite country pjesmu, lakše ćete je prodati i objaviti. Poželjno je da vlastitom liku stavite malo tereta na ramena, što fizičkog, što psihološkog jer prepreke i nošenje s istima su ono što ga čini zanimljivim. Ako mu bacite World Trade Centar na glavu (doslovno) i on to preživi, to nije pobjeda duha nad nevoljom, to je jednostavno nerealna situacija na koju će mnogi prekretati očima.
Jednako tako, ne odlazite na suprotni kraj vage. Vaš lik nije zgodan već je ružan kao noć, nema nogu, slijep je na lijevo oko i desna ruka mu skače u zrak i viče Heil Hitler! U vašoj želji da napravite izrazito slikovit lik koji neće ići već uhodanim putovima (pohvaljujem vas na hrabrosti što uopće tako razmišljate) otišli ste predaleko i napravili već spomenutu karikaturu.
Već kada smo tu, spomenut ću odmah zrcalne osobnosti koje je također poželjno izbjegavati. Što to točno znači? Znači to da u vašoj želji da stvorite muško/ženski par likova opisujete ustvari jedan lik i onda mu samo izmijenite spol i dodate neke banalne sitnice tipa da je ona obožavala tlo po kojemu on hoda ili da je ona bila jedina koja nije padala na njegov šarm. To je lijenost u pisanju.
Nitko vas neće javno prozvati ako napravite dva potpuno različita lika koji pronađu neke zajedničke stvari; srodne duše ne znači copy-paste duše. Posljednja stvar na koju su svi alergični, počevši od izdavača, preko čitatelja i svih ostalih u izdavačkoj branši jesu info-dumpovi. Nikada, ponavljam, nikada ne predstavljajte vlastitog lika kroz gomilanje informacija o njemu. Što je info-dump, da prvo to riješimo s dnevnog reda. To je komad teksta koji djeluje kao upute kako da sastavite novi usisavač. Visina, težina, boja kose, boja očiju, OIB broj… sve to napišete odmah na naslovnoj stranici i – voila – predstavili ste vlastitog lika. Želite predstaviti lika čitatelju kako treba? Otkrivajte to kroz radnju. Dio po dio. Sitnica po sitnicu.
Cilj je postići to da čitatelji žele upoznati vašeg lika, natjerati ga da okreće stranice i dozna što više o njemu. Ako ćete sve to staviti na uvodnoj stranici, u obliku rezimea koji djeluje kao da traži posao u Konzumu, nećete napraviti ništa osim ostaviti dojam lijenog pisca koji ne zna kako predstaviti vlastitog lika. Nedavno sam napravio sličnu stvar; rekao sam premalo o glavnom liku. Otkrivao sam nešto o njemu kroz radnju i shvatio da sam otkrio premalo, pa sam se morao vraćati i dodavati sitnice kroz tekst koje bi dodatno objasnile zašto je dobar u onome što radi. Hej, nitko vas neće svezati za kolac i javno spaliti ako napravite greške – pisci ih obično rade dok pišu, čak i oni koji imaju skoro već dvadeset godina iskustva u tome.
Ono što je bitno je kako izbjeći pogreške odmah u startu. Naravno, ako niste jedan od onih pisaca koji znaju sve od prve napisane rečenice. Postoji jedan savjet za pisce; pišite ono što znate. Držim da je to nelogičan savjet, ali pojašnjenje će ostati za neku drugu priču, iako… to nije u cijelosti loš savjet. Kod kreiranja glavnog lika svaki pisac će upotrijebiti samog sebe za osnovni model. Što je dobra, ispravna i čak poželjna stvar za napraviti jer tako imate s čime krenuti. Ne opisujte sami sebe i ne pretvarajte vlastitog lika u središte svemira jer će dosaditi čitateljima prije nego što dođu do drugog poglavlja. Egoistične kreacije nisu zanimljive, upravo suprotno.
Zamislite savršenog lika. Oduzmite mu tu savršenost i zamijenite ih s nekim vašim osobinama. Neka radi pogreške, neka ispravlja pogreške, neka napreduje kroz vašu priču. Ako treba, neka bude pokretač radnje. Ako ne, neka bude promatrač. Jer ono glavno i osnovno – publika je vaš lik. Ona priču prati kroz njegove oči.
Na vama je da stvorite ono što on vidi. Tako da – ovo nisu savjeti kako pisati jer takvo što je uopće glupo govoriti (svaki pisac ima svoj stil) već određeni mali savjeti kako izbjeći česte zamke, pogreške i klišeje u vezi nekih općenitih stvari oko kojih rijetko tko i da razmišlja pri pisanju. Na vama je da vidite mogu li vam pomoći, možete i odmahnuti rukom na njih, a možete i mene poslati kvragu. Sve je to sloboda izražaja, zato smo se i našli tu gdje jesmo – u spisateljskoj profesiji.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.