Roman „Praznina“ treći je slučaj privatnog istražitelja Lukasa Huma, koji iz fiktivnog Trenkovca istražujući zločin putuje od Slavonije do Jadranskog mora. Danijel Špelić vrlo je produktivan autor, dosad je objavio deset romana i jednu zbirku priča, a uz kriminalističke romana piše i horor te znanstvenu fanstatiku. Lik privatnog istražitelja Lukasa Huma osmislio 2020. godine u romanu „Nestala“, a zatim ga razradio kroz roman „Svjedok“ 2021. Špelićevi krimići su detektivski intrigantni i dinamični, začinjeni dovoljnom količinom nasilja i drastičnih scena – u „Praznini“, primjerice, istragu pokreće nalaženje posmrtnih ostataka djeteta u prtljažniku starog automobila.
U ožujku je Danijel Špelić svojim Pakračanima priredio nezaboravnu večer jeze i trilera, kada je promovirao film „Granice straha“ koji je snimljen po njegovu romanu. Špelićev roman „Uljezi“ bio je predložak i za radio dramu izvedenu u Krimi petku na Prvom programu HR.
Uoči predstavljanja romana „Praznina“ na festivalu žanrova Dvotočka, s Danijelom Špelićem razgovaramo o njegovom glavnom junaku, traumama kao izvorima inspiracije, imenima i lokacijama u njegovim romanima, o romantičnim odnosima u krimićima te o posuđivanju likova među piscima i o suradnji koje razvija sa svojim kritičarima i prvim čitateljima.
Nakon „Nestale“ i „Svjedoka“, „Praznina“ je treći roman o slučajevima privatnog istražitelja Lukasa Huma. Može li se, barem u imaginarnom Trenkovcu, živjeti od posla privatnom istražitelja? Kako ide posao Lukasu Humu?
Kako uvijek pokušavam koliko mogu staviti osjećaj realnosti u romane o Lukasu, tako je i naša svakodnevica postala jednim dijelom njegove radne pozadine. Ne može živjeti od toga posla, mislim kako nijedan privatni istražitelj u Hrvatskoj ne može, zato se službeno vodi kao “vanjski suradnik” uspješnog odvjetničkog ureda iz Zagreba te odrađuje poslove za njih i svog šefa Jana Dvoriša, koji je i stari obiteljski prijatelj. Upravo sam u Praznini ubacio jedno poglavlje koje malo opisuje Humove “službene” poslove. Dozvola za privatnog istražitelja mu je samo alat koji mu omogućava lakše suočavanje s ljudima, ali i policijom, ako upadne u nepredvidljive probleme, jer mu daje službeni kredibilitet. Ne koristi je izvan službenih okvira i nije baš vjerojatno da će u doglednoj budućnosti dobiti klasični ured sa svojim imenom na vratima i živjeti samo od toga (smijeh). Također, ima i nešto ostavštine od pokojnog oca, kojom pomalo popunjava neradne dane. Namjerno sam malo dublje oslikao njegovu financijsku sliku jer su odavno prošli dani književnih junaka koji su se takvim poslom mogli baviti iz dosade ili znatiželje, živeći od zraka i viskija.
Uoči predstavljanja romana „Praznina“ na festivalu žanrova Dvotočka, s Danijelom Špelićem razgovaramo o njegovom glavnom junaku, traumama kao izvorima inspiracije, imenima i lokacijama u njegovim romanima, o romantičnim odnosima u krimićima te o posuđivanju likova među piscima i o suradnji koje razvija sa svojim kritičarima i prvim čitateljima.
Nakon „Nestale“ i „Svjedoka“, „Praznina“ je treći roman o slučajevima privatnog istražitelja Lukasa Huma. Može li se, barem u imaginarnom Trenkovcu, živjeti od posla privatnom istražitelja? Kako ide posao Lukasu Humu?
Kako uvijek pokušavam koliko mogu staviti osjećaj realnosti u romane o Lukasu, tako je i naša svakodnevica postala jednim dijelom njegove radne pozadine. Ne može živjeti od toga posla, mislim kako nijedan privatni istražitelj u Hrvatskoj ne može, zato se službeno vodi kao “vanjski suradnik” uspješnog odvjetničkog ureda iz Zagreba te odrađuje poslove za njih i svog šefa Jana Dvoriša, koji je i stari obiteljski prijatelj. Upravo sam u Praznini ubacio jedno poglavlje koje malo opisuje Humove “službene” poslove. Dozvola za privatnog istražitelja mu je samo alat koji mu omogućava lakše suočavanje s ljudima, ali i policijom, ako upadne u nepredvidljive probleme, jer mu daje službeni kredibilitet. Ne koristi je izvan službenih okvira i nije baš vjerojatno da će u doglednoj budućnosti dobiti klasični ured sa svojim imenom na vratima i živjeti samo od toga (smijeh). Također, ima i nešto ostavštine od pokojnog oca, kojom pomalo popunjava neradne dane. Namjerno sam malo dublje oslikao njegovu financijsku sliku jer su odavno prošli dani književnih junaka koji su se takvim poslom mogli baviti iz dosade ili znatiželje, živeći od zraka i viskija.
Lukas Hum u „Praznini“ istražuje slučaj nestalog dječaka, a u uvodu napominjete kako ste bili inspirirani slučajem koji pamtite iz djetinjstva - nestankom Vašeg vršnjaka na bazenima u Vukovaru. Zašto ste željeli posegnuli za traumatičnim doživljajem iz djetinjstva? Je li u bavljenje kriminalističkim romanima u osnovi bavljenje traumama, kolektivnim ili individualnim?
Nedavno sam prisustvovao večeri domoljubne poezije gdje je nekoliko autora reklo kako se s pisanjem stihova koji na neki način nose s tim starim sjećanjima i osjećajima, što je sjajno objasnilo kako pisanje, čak i fikcije, može imati terapeutski učinak ako tekstovi imaju nešto osobno od autora. Lukasovi romani su prepuni takvih osobnih detalja jer kroz njih znam razriješiti puno osobnih stvari, od odnosa s nekim ljudima, kritika društva ili jednostavno izgovoriti kroz pisanu riječ neke od svojih stavova. Bila je to pomalo moja osobna stvar, ali rezultat je bio taj što je posljedično i Lukas dobio izražen karakter, pa je to ispalo dobro na svim stranama, kako osobnoj, tako književnoj. Osobno ne bih rekao kako su kriminalistički romani, barem ne svi, bavljenje traumama, ali svakako imaju bolji prijem ako čitatelji mogu prepoznati nešto što su i sami doživjeli. Dok je radio na rukopisu kao lektor, profesor Ćurković mi je rekao kako je čitajući prepoznao likove, odnosno kako takve osobe postoje u stvarnosti, što je meni kao autoru bio kompliment jer ih i jesam stvarao po nekim uzorima iz naše svakodnevice te je tu na kraju ispala dvostruka dobit. S jedne strane postoji galerija likova koja je prepoznatljiva, a s druge je to ono nešto lokalno, domaće, hrvatska stvarnost koju svaki dan gledamo.
Trenkovac, Pakrac, Vukovar, Slatina, Jadran… u romanu kombinirate fiktivna i stvarna mjesta radnje. Zašto ste dio radnje ipak smjestili u stvarne gradove, iako je ishodište izmišljeni Trenkovac?
Nestala je radnjom potpuno smještena u Trenkovac (s kratkim izletima do mojeg rodnog Pakraca) i kao takva je bila funkcionalna zatvorena cjelina. To je moja osobna interpretacija kultne serije Twin Peaks. Trenkovac je ipak fikcionalizirana verzija Pakraca i Lipika, a problem kod stalnog ponavljanja istog mjesta radnje, koje je maleno, s možda 5-7 tisuća stanovnika, jest u tome što se nakon nekog vremena izgubi uvjerljivost potrebna za zanimljivost radnje. Primjerice, serija Ubojstva u Midsomeru, toliko dugo traje, da se otvoreno zbijaju šale kako tamo više ne može biti nikoga živog. Drugi razlog za proširivanje radnje jest i Lukasov karakter. Odlasci u druga mjesta stavljaju njegov lik u nezavidan položaj; ne poznaje područje, ljude i nema prednost domaćeg terena, ali ondje je i pokušava riješiti slučaj. Ta se njegova upornost svidjela ljudima, što je i mene pomalo iznenadilo jer dodaje još jedan sloj njegovu karakteru koji nije bio planiran. I volim istraživati, proučavati lokalna mjesta, čime na jedan osobni način upoznajem Hrvatsku i namjerno odmičem radnju od naših poznatih gradova kao što je Zagreb. Skandinavci su, kao i Amerikanci, napravili prepoznatljivi brend od svojih krimića koji se događaju u ruralnim područjima. Ne vidim nikakvu prepreku da to ne napravimo i mi.
Lukas Hum ima prijateljicu Vjekoslavu koju prati na vjenčanja i nju prvu poziva kad treba vožnju nakon riješenog slučaja. Njih dvoje imaju prošlost, ali oboje se ustručavaju ponovo započeti ljubavnu vezu. Zašto Lukas Hum nije romantičniji junak? Može li romantika u romanu ometati fokusirano praćenje kriminalističkog zapleta?
Takvo pitanje već sam dobio od nekoliko ljudi (smijeh). Lukasov odnos s Vjekoslavom je dobrim dijelom temeljen na nekim mojim odnosima. Općenito imam dobar odnos s bivšim djevojkama i znamo se ugodno ispričati upravo zbog prošlosti koju imamo. Taj element je trebao početi i završiti s Nestalom jer nakon nje nastavci nisu bili izravno planirani. Njihov odnos je također i odmak od obrazaca u kriminalističkim romanima. Oboje su imali dobre i loše veze i svatko na svoj način uzima mali odmor od emocija i koriste jedno drugo kako bi se oslobodili klasičnog ogovaranja kakvo viđamo u malim sredinama. Oh, prošetali su ulicom, sigurno spavaju zajedno - takve stvari. Element običnog prijateljstva nekako kao da ne postoji u ovakvim romanima, ili je veza ili je zamjeranje nakon razlaza, nema sredine. Što ne znači kako će takvo stanje potrajati jer ni ja ne znam gdje će njihov odnos završiti u novom romanu. Možda se posvađaju, možda završe zajedno, budućnost će pokazati (smijeh). Odrastao sam na američkim krimićima, pa je Lukas klasični lik iz hardboiled proze – zatvoren je, šutljiv, ne nosi osjećaje na rukavu. Emotivno se povezuje sa slučajevima na kojima radi, osjećaji su mu poticaj i motivacija da gura naprijed, ali ne funkcionira najbolje u nekim normalnim okolnostima. Cijeli je život proveo u blagoj izdvojenosti od društva i osjeća se opušteno i ugodno u samotnjaštvu, zbog čega je tu i određena suzdržanost kod ponovnog upuštanja u vezu s Vjekoslavom jer više cijeni njihovo prijateljstvo. Kako sam kaže, ona mu je jedini pravi prijatelj, što je i zgodna ironija kada se u obzir uzme njihova prošlost. Emocije nisu loše za kriminalističke romane, ali romantika prečesto završi u klišejima, nakon čega čitatelji više nemaju pravi interes za likove. I ako se nespretno izvede, čitatelji mogu dobiti dojam kako čitaju dva različita romana (ljubavni i kriminalistički) koji je nasilno spojen u jedan, ali nijedan ne funkcionira kako treba.
Nedavno sam prisustvovao večeri domoljubne poezije gdje je nekoliko autora reklo kako se s pisanjem stihova koji na neki način nose s tim starim sjećanjima i osjećajima, što je sjajno objasnilo kako pisanje, čak i fikcije, može imati terapeutski učinak ako tekstovi imaju nešto osobno od autora. Lukasovi romani su prepuni takvih osobnih detalja jer kroz njih znam razriješiti puno osobnih stvari, od odnosa s nekim ljudima, kritika društva ili jednostavno izgovoriti kroz pisanu riječ neke od svojih stavova. Bila je to pomalo moja osobna stvar, ali rezultat je bio taj što je posljedično i Lukas dobio izražen karakter, pa je to ispalo dobro na svim stranama, kako osobnoj, tako književnoj. Osobno ne bih rekao kako su kriminalistički romani, barem ne svi, bavljenje traumama, ali svakako imaju bolji prijem ako čitatelji mogu prepoznati nešto što su i sami doživjeli. Dok je radio na rukopisu kao lektor, profesor Ćurković mi je rekao kako je čitajući prepoznao likove, odnosno kako takve osobe postoje u stvarnosti, što je meni kao autoru bio kompliment jer ih i jesam stvarao po nekim uzorima iz naše svakodnevice te je tu na kraju ispala dvostruka dobit. S jedne strane postoji galerija likova koja je prepoznatljiva, a s druge je to ono nešto lokalno, domaće, hrvatska stvarnost koju svaki dan gledamo.
Nestala je radnjom potpuno smještena u Trenkovac (s kratkim izletima do mojeg rodnog Pakraca) i kao takva je bila funkcionalna zatvorena cjelina. To je moja osobna interpretacija kultne serije Twin Peaks. Trenkovac je ipak fikcionalizirana verzija Pakraca i Lipika, a problem kod stalnog ponavljanja istog mjesta radnje, koje je maleno, s možda 5-7 tisuća stanovnika, jest u tome što se nakon nekog vremena izgubi uvjerljivost potrebna za zanimljivost radnje. Primjerice, serija Ubojstva u Midsomeru, toliko dugo traje, da se otvoreno zbijaju šale kako tamo više ne može biti nikoga živog. Drugi razlog za proširivanje radnje jest i Lukasov karakter. Odlasci u druga mjesta stavljaju njegov lik u nezavidan položaj; ne poznaje područje, ljude i nema prednost domaćeg terena, ali ondje je i pokušava riješiti slučaj. Ta se njegova upornost svidjela ljudima, što je i mene pomalo iznenadilo jer dodaje još jedan sloj njegovu karakteru koji nije bio planiran. I volim istraživati, proučavati lokalna mjesta, čime na jedan osobni način upoznajem Hrvatsku i namjerno odmičem radnju od naših poznatih gradova kao što je Zagreb. Skandinavci su, kao i Amerikanci, napravili prepoznatljivi brend od svojih krimića koji se događaju u ruralnim područjima. Ne vidim nikakvu prepreku da to ne napravimo i mi.
Lukas Hum ima prijateljicu Vjekoslavu koju prati na vjenčanja i nju prvu poziva kad treba vožnju nakon riješenog slučaja. Njih dvoje imaju prošlost, ali oboje se ustručavaju ponovo započeti ljubavnu vezu. Zašto Lukas Hum nije romantičniji junak? Može li romantika u romanu ometati fokusirano praćenje kriminalističkog zapleta?
Takvo pitanje već sam dobio od nekoliko ljudi (smijeh). Lukasov odnos s Vjekoslavom je dobrim dijelom temeljen na nekim mojim odnosima. Općenito imam dobar odnos s bivšim djevojkama i znamo se ugodno ispričati upravo zbog prošlosti koju imamo. Taj element je trebao početi i završiti s Nestalom jer nakon nje nastavci nisu bili izravno planirani. Njihov odnos je također i odmak od obrazaca u kriminalističkim romanima. Oboje su imali dobre i loše veze i svatko na svoj način uzima mali odmor od emocija i koriste jedno drugo kako bi se oslobodili klasičnog ogovaranja kakvo viđamo u malim sredinama. Oh, prošetali su ulicom, sigurno spavaju zajedno - takve stvari. Element običnog prijateljstva nekako kao da ne postoji u ovakvim romanima, ili je veza ili je zamjeranje nakon razlaza, nema sredine. Što ne znači kako će takvo stanje potrajati jer ni ja ne znam gdje će njihov odnos završiti u novom romanu. Možda se posvađaju, možda završe zajedno, budućnost će pokazati (smijeh). Odrastao sam na američkim krimićima, pa je Lukas klasični lik iz hardboiled proze – zatvoren je, šutljiv, ne nosi osjećaje na rukavu. Emotivno se povezuje sa slučajevima na kojima radi, osjećaji su mu poticaj i motivacija da gura naprijed, ali ne funkcionira najbolje u nekim normalnim okolnostima. Cijeli je život proveo u blagoj izdvojenosti od društva i osjeća se opušteno i ugodno u samotnjaštvu, zbog čega je tu i određena suzdržanost kod ponovnog upuštanja u vezu s Vjekoslavom jer više cijeni njihovo prijateljstvo. Kako sam kaže, ona mu je jedini pravi prijatelj, što je i zgodna ironija kada se u obzir uzme njihova prošlost. Emocije nisu loše za kriminalističke romane, ali romantika prečesto završi u klišejima, nakon čega čitatelji više nemaju pravi interes za likove. I ako se nespretno izvede, čitatelji mogu dobiti dojam kako čitaju dva različita romana (ljubavni i kriminalistički) koji je nasilno spojen u jedan, ali nijedan ne funkcionira kako treba.
U uvodu zahvaljujete piscima Renati Glogoški Pavoković i Vladimiru Vujinoviću iz čijih ste romana posudili likove i, kako kažete, vratili ih neoštećene. Kako ste izabrali likove koje ćete posuditi? Koje su spisateljske zamke kombiniranja fiktivnih likova? Očekujete li da pisci od kojih ste posudili likove uzvrate uslugu?
Pa, Vladimir Vujinović je već napisao roman Slamar, drugi slučaj inspektora Filipa Vujića, gdje se spominje Trenkovac, a jedan mali lik je Inspektor Špelić, tako da ja u Praznini ustvari njemu malo vraćam uslugu (smijeh). Do naše je “suradnje” došlo slučajno, kako to već ide. Jako mi se svidio njegov roman Jutarnja zvezda, imao je svježinu u žanru, lika koji je odudarao od klišeja i kada sam počeo raditi na trećem Lukasu, pala mi je na pamet povezati dva lika kroz jedan razgovor. Nisam ga želio samo spomenuti već učiniti aktivnim dijelom radnje, što mi je otvorilo vrata za još malo proširivanja radnje u drugu državu. Htio sam ovaj slučaj učiniti teškim, ali da ipak neke informacije budu dostupne kroz drugu osobu. U prvoj verziji tu je bio neki bezimeni lik, ali kada mi je došla ideja o spajanju dva moderna kriminalistička lika, nije mi davala mira sve dok je nisam stavio na papir tek toliko da vidim kako će zvučati. I zvučalo je dobro, pa sam to još malo razradio do konačnog oblika. Nas dvojica smo sada postali nešto kao Stephen King i Lee Child koji su spomenuli junake ovog drugog u svojim romanima (smijeh). Slična stvar je ispala i s Fani, glavnom junakinjom Renatina romana Ukradena ruža. Već sam znao kako će radnja Lukasa odvesti do Jadrana i kada sam čitao Ukradenu ružu, pomislio sam kako je to neobičan ljubavni roman. Fani je zanimljiv lik, čitatelji je možda neće zavoljeti odmah, ali će ih zaintrigirati kako će riješiti svoje probleme. Opet, učinilo mi se zgodno ubaciti lik koji je doslovno verbalni uragan, s kime bi Lukas mogao imati zanimljiv razgovor. Jedno je vodilo drugom i na kraju se pokazalo kako je to ispalo bolje od očekivanog jer u nekim od pozitivnih kritika upravo su njihova poglavlja izdvojena kao najbolja. Najveća zamka bila je izbjeći pretvaranja njihovih likova u vlastite kreacije koje bi nosile samo ime. To su razrađeni karakteri drugih autora s vlastitom osobnošću i ja sam to morao poštovati. To je pomalo nezgodno za provesti jer kao pisac želite sve promijeniti, ali i suzdržanost je dio procesa učenja pisanja.
Likovi u romanu zovu se Bernard Herak, Kristijan Valentić, Simon Janssen… Kako dajete imena svojim likovima? Kako je Lukas Hum dobio ime?
Kada sam tek počinjao pisati, davao sam imena svojih prijatelja likovima koji su imali izmišljene karaktere. To je bilo simpatično, ali dogodilo se nekoliko puta da su mi ljudi znali prići i upitati jesam li dao ime po njima, ovo ili ono, nakon čega sam to prestao raditi. Uglavnom, ako lik ima veću minutažu, gledam da ime ima malo jači odjek i da je meni nepoznato, kako se netko ne bi povezao s njim. Tu je i zemljopis, naravno, pa ponekad lik dobije ime zbog zemlje u kojoj živi (kao Simon Janssen). Što se tiče samog Lukasa, tu je malo poduža priča. Nestala je, u svojoj prvoj radnoj verziji, trebala biti svojevrsna obrada Tamne strane, romana koji je imao jako loš marketing po objavljivanju te je praktički nepostojeći. Glavnik lik je bio Martin Gundulić, ali kada je radnja počela skretati u svoje originalne pravce, pomislio sam kako bih trebao potpuno promijeniti lik. Svježi početak, nove zamisli, originalne ideje i sav taj jazz. I u tom sam vremenu gledao seriju Banshee koja mi je bila odlična. Glavni lik se zvao Lucas Hood, što mi se činilo kao stvarno dobro ime lika. Kako je to rekao Ian Fleming; kratko, moćno, pamtljivo. I imalo je taj internacionalni prizvuk, što ga je izdvajalo od klasičnih, domaćih imena. Lucas je tako postao Lukas, a prezime Hood naša domaća verzija, Hum. Kako je to trebao biti jedan roman, bez nastavaka, mislio sam kako je to to, zbog čega me ugodno iznenadilo kada se ime svidjelo čitateljima kao još jedna karakterna osobina samog lika. Sada znam kako se osjećao Fleming, koji je samo želio da mu lik zvuči obično, kao vozač kamiona, a ne tajni agent, kada se ime James Bond proširilo među čitateljima kao prepoznatljivi trademark. Ponekad jednostavne spisateljske odluke znaju imati zanimljive posljedice.
Pisanje je samotnjačka djelatnost, ali vi ste vrlo druželjubiv pisac – povezani ste s kolegicama i kolegama okupljenima oko Naklade Bošković, a imate i vlastite beta-čitače čije savjete uvažavate. Kako ste skupili tako korisnu ekipu suradnika? Kako funkcioniraju poslovno-prijateljske suradnje?
Ja pišem, oni kritiziraju, tako naš odnos funkcionira (smijeh). Sve se to dogodilo slučajno. Upoznali smo se, shvatili kako imamo neke slične poglede na književnost i procese pisanja. Njima se sviđa moje pisanje, stil, radnja, sve to, što je velika prednost jer ništa ne rade zbog neke poslovne dužnosti već ih čistog užitka, na čemu sam im zahvalan. Gledano s moje strane, bez njih moji romani ne bi bili tako dobri i imali bi neravnina koje ja kao autor ne vidim, a kako smo svi pomalo tvrdoglavi i jaki karakteri, zna doći i do malo ozbiljnijih rasprava, galame i vikanja (smijeh). No, oni su mi nevjerojatno velika pomoć jer nisu pristrani kao ja. Kao autor znam priču, sve mi je jasno, znam konstruirati roman i opisati likove. U mojoj glavi sve to fino funkcionira, no oni su oči običnog čitatelja koji će vidjeti rukopis kada dođe na police knjižnica. I kada oni kažu da nešto ne štima, nedostaje objašnjenje ili kad lik napravi nešto izvan karaktera, to zna biti podložno raspravi i ne znači uvijek kako ću uvijek prihvatiti sugestiju, ali ću pošteno razmisliti i prihvatiti bez prigovora kada treba jer čine rukopis boljim. To što smo prijatelji daje im otvorene ruke da budu direktni i iskreni, nema povlađivanja jer preko njih doznam kvalitetu napisanog, kao i uvjerljivost i sve ostalo, kao što su ritam, opisi, tehničke strane rukopisa. I to je sjajna stvar, to nabacivanje idejama i prijedlozima jer svi smo tu da napravimo roman boljim proizvodom. Mislim kako sam ja veći sretnik što poznajem sve njih jer ponekad moraju trpjeti moje egoistične ispade i lupanje nogom i izjave kako ja znam najbolje (što očito ne znam) nego oni mene upravo zbog svega spomenutog (smijeh). Sjajna mala kreativna grupa ljudi koja voli književnost i koju bi svaki pisac trebao imati uz sebe.
Pa, Vladimir Vujinović je već napisao roman Slamar, drugi slučaj inspektora Filipa Vujića, gdje se spominje Trenkovac, a jedan mali lik je Inspektor Špelić, tako da ja u Praznini ustvari njemu malo vraćam uslugu (smijeh). Do naše je “suradnje” došlo slučajno, kako to već ide. Jako mi se svidio njegov roman Jutarnja zvezda, imao je svježinu u žanru, lika koji je odudarao od klišeja i kada sam počeo raditi na trećem Lukasu, pala mi je na pamet povezati dva lika kroz jedan razgovor. Nisam ga želio samo spomenuti već učiniti aktivnim dijelom radnje, što mi je otvorilo vrata za još malo proširivanja radnje u drugu državu. Htio sam ovaj slučaj učiniti teškim, ali da ipak neke informacije budu dostupne kroz drugu osobu. U prvoj verziji tu je bio neki bezimeni lik, ali kada mi je došla ideja o spajanju dva moderna kriminalistička lika, nije mi davala mira sve dok je nisam stavio na papir tek toliko da vidim kako će zvučati. I zvučalo je dobro, pa sam to još malo razradio do konačnog oblika. Nas dvojica smo sada postali nešto kao Stephen King i Lee Child koji su spomenuli junake ovog drugog u svojim romanima (smijeh). Slična stvar je ispala i s Fani, glavnom junakinjom Renatina romana Ukradena ruža. Već sam znao kako će radnja Lukasa odvesti do Jadrana i kada sam čitao Ukradenu ružu, pomislio sam kako je to neobičan ljubavni roman. Fani je zanimljiv lik, čitatelji je možda neće zavoljeti odmah, ali će ih zaintrigirati kako će riješiti svoje probleme. Opet, učinilo mi se zgodno ubaciti lik koji je doslovno verbalni uragan, s kime bi Lukas mogao imati zanimljiv razgovor. Jedno je vodilo drugom i na kraju se pokazalo kako je to ispalo bolje od očekivanog jer u nekim od pozitivnih kritika upravo su njihova poglavlja izdvojena kao najbolja. Najveća zamka bila je izbjeći pretvaranja njihovih likova u vlastite kreacije koje bi nosile samo ime. To su razrađeni karakteri drugih autora s vlastitom osobnošću i ja sam to morao poštovati. To je pomalo nezgodno za provesti jer kao pisac želite sve promijeniti, ali i suzdržanost je dio procesa učenja pisanja.
Likovi u romanu zovu se Bernard Herak, Kristijan Valentić, Simon Janssen… Kako dajete imena svojim likovima? Kako je Lukas Hum dobio ime?
Kada sam tek počinjao pisati, davao sam imena svojih prijatelja likovima koji su imali izmišljene karaktere. To je bilo simpatično, ali dogodilo se nekoliko puta da su mi ljudi znali prići i upitati jesam li dao ime po njima, ovo ili ono, nakon čega sam to prestao raditi. Uglavnom, ako lik ima veću minutažu, gledam da ime ima malo jači odjek i da je meni nepoznato, kako se netko ne bi povezao s njim. Tu je i zemljopis, naravno, pa ponekad lik dobije ime zbog zemlje u kojoj živi (kao Simon Janssen). Što se tiče samog Lukasa, tu je malo poduža priča. Nestala je, u svojoj prvoj radnoj verziji, trebala biti svojevrsna obrada Tamne strane, romana koji je imao jako loš marketing po objavljivanju te je praktički nepostojeći. Glavnik lik je bio Martin Gundulić, ali kada je radnja počela skretati u svoje originalne pravce, pomislio sam kako bih trebao potpuno promijeniti lik. Svježi početak, nove zamisli, originalne ideje i sav taj jazz. I u tom sam vremenu gledao seriju Banshee koja mi je bila odlična. Glavni lik se zvao Lucas Hood, što mi se činilo kao stvarno dobro ime lika. Kako je to rekao Ian Fleming; kratko, moćno, pamtljivo. I imalo je taj internacionalni prizvuk, što ga je izdvajalo od klasičnih, domaćih imena. Lucas je tako postao Lukas, a prezime Hood naša domaća verzija, Hum. Kako je to trebao biti jedan roman, bez nastavaka, mislio sam kako je to to, zbog čega me ugodno iznenadilo kada se ime svidjelo čitateljima kao još jedna karakterna osobina samog lika. Sada znam kako se osjećao Fleming, koji je samo želio da mu lik zvuči obično, kao vozač kamiona, a ne tajni agent, kada se ime James Bond proširilo među čitateljima kao prepoznatljivi trademark. Ponekad jednostavne spisateljske odluke znaju imati zanimljive posljedice.
Pisanje je samotnjačka djelatnost, ali vi ste vrlo druželjubiv pisac – povezani ste s kolegicama i kolegama okupljenima oko Naklade Bošković, a imate i vlastite beta-čitače čije savjete uvažavate. Kako ste skupili tako korisnu ekipu suradnika? Kako funkcioniraju poslovno-prijateljske suradnje?
Ja pišem, oni kritiziraju, tako naš odnos funkcionira (smijeh). Sve se to dogodilo slučajno. Upoznali smo se, shvatili kako imamo neke slične poglede na književnost i procese pisanja. Njima se sviđa moje pisanje, stil, radnja, sve to, što je velika prednost jer ništa ne rade zbog neke poslovne dužnosti već ih čistog užitka, na čemu sam im zahvalan. Gledano s moje strane, bez njih moji romani ne bi bili tako dobri i imali bi neravnina koje ja kao autor ne vidim, a kako smo svi pomalo tvrdoglavi i jaki karakteri, zna doći i do malo ozbiljnijih rasprava, galame i vikanja (smijeh). No, oni su mi nevjerojatno velika pomoć jer nisu pristrani kao ja. Kao autor znam priču, sve mi je jasno, znam konstruirati roman i opisati likove. U mojoj glavi sve to fino funkcionira, no oni su oči običnog čitatelja koji će vidjeti rukopis kada dođe na police knjižnica. I kada oni kažu da nešto ne štima, nedostaje objašnjenje ili kad lik napravi nešto izvan karaktera, to zna biti podložno raspravi i ne znači uvijek kako ću uvijek prihvatiti sugestiju, ali ću pošteno razmisliti i prihvatiti bez prigovora kada treba jer čine rukopis boljim. To što smo prijatelji daje im otvorene ruke da budu direktni i iskreni, nema povlađivanja jer preko njih doznam kvalitetu napisanog, kao i uvjerljivost i sve ostalo, kao što su ritam, opisi, tehničke strane rukopisa. I to je sjajna stvar, to nabacivanje idejama i prijedlozima jer svi smo tu da napravimo roman boljim proizvodom. Mislim kako sam ja veći sretnik što poznajem sve njih jer ponekad moraju trpjeti moje egoistične ispade i lupanje nogom i izjave kako ja znam najbolje (što očito ne znam) nego oni mene upravo zbog svega spomenutog (smijeh). Sjajna mala kreativna grupa ljudi koja voli književnost i koju bi svaki pisac trebao imati uz sebe.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.