Danijel Špelić | O samozvanim piscima, urednicima, lektorima itd...

 

Sjedim tako prije nekog vremena na kavi s bivšom profesoricom i još nekim ljudima i povela se jedna zanimljiva mala rasprava o stanju na domaćoj spisateljskoj sceni. Ništa precizirano već općenito, pisanje, žanrovi i kako to danas sve izgleda. I netko se sjetio kako sam davno, jako davno, ja pisao dosta osvrta na domaće autore te zašto to više ne radim. Odgovor mi je bio vrlo jednostavan; ne isplati se gubiti živce i vrijeme na to. Jer, vidite, to je zanimljiva stvar. Nitko nema ništa protiv kritike stranih romana (jer kritika kao takva se ne odnosi na autora, što nikako da uđe u kolektivnu svijest čitatelja) jer ona je prihvatljiva. Strani romani u pravilu ne valjaju. Ako su izvikani, to je zato što postoji velika medijska mašinerija iza njih i od lošeg proizvoda postaje dobar, tako je jednostavno. Ako je roman cijenjen, to je zato što je pisan za ljude koji vole umjetnosti i kvazi intelektualno preseravanje, nikako zato što, ne daj Bože te mogućnosti, ustvari valja. Ako je u pitanju serijal, onda je definitivno loš iako je ispočetka bio dobar ili je od početka bio loš samo je bio dostupan čitateljima, pa eto, nije se imalo što drugo za čitati. Kako god da se okrene, strano je loše, barem na nekoj razini. Ako je triler, ne valja jer nije drama. Ako je drama, ne valja jer nije triler. Ako je oboje, ne valja jer je glavni lik muškarac. Ako je glavni lik žena, onda ne valja jer nije muškarac. Kada je riječ o domaćim romanima, onda je sve savršeno, bez greške, i istraženo i napisano i da je objavljeno vani, bio bi to mega hit kojeg bi čitali i Marsovci, ali, avaj loše sreće, živimo u Hrvatskoj, pa ništa od toga. Na domaćoj književnoj sceni ne postoji loš roman, zbog čega smo mi 'Rvati najbolji pisci na svijetu i tako te priče. Naravno, pričali s jakom dozom humora i ne baš ozbiljno, ali onda je postalo ozbiljno kada su neki ljudi s malo više iskustva ubacili svoje mišljenje.

Stanje na domaćoj sceni je takvo jer se sve radi po sistemu uradi sam ili sam svoj majstor. Hm, zanimljivo stajalište. Je li ono istinito? Naravno da nije, ali ako si date malo vremena i odlučite ući u problematiku, onda se lagano može vidjeti kako ustvari u tome ima dosta istine. Prije nekoliko godina sam naišao na članak u novinama o mladom autoru, književniku, sjajnom piscu za kojeg nitko do tada nije čuo. Govorio je o tome zašto piše, što piše i kako ja samostalno objavio svoje romane jer nije želio čekati na izdavačke kuće pošto njima treba jako puno vremena za objavu nekog naslova. Kasnije se u tekstu spotaknuo malo o svoje riječi jer je rekao kako su ga odbijali, dosta. Našao je tiskaru, dobio zgodan popust na količinu i, voila, knjiga je bila vani. Kako je riješio problem lekture? Pa, nije imao novaca za lektora, pa se naučio sam to raditi. Kako je riješio problem urednika? Nije imao novaca ni za to, pa se naučio i to raditi. Drugi primjer je bio kako je pisac s tekstom koji je više sličio dječjoj zadaćnici negoli romanu bacio na stol ponudu vrijednu nekoliko tisuća kuna i dobio same odbijenice jer nitko nije želio ulaziti u to i rješavati problem opće nepismenosti. Ali, pronašao se jedan junak, koji je uzeo lovu i autor je to onda samostalno objavio. Čitao sam to čudo, barem pokušao, to nije vidjelo urednika čak ni preko teleskopa Hubble. Onda je autor shvatio kako je lakše ostaviti tih par tisuća u džepu i proglasiti sebe urednikom. Jer...pa, što da ne. Posljednjih se nekoliko godina naziva Rudimir Bombardirović Šajkovski Plemeniti Urednik i kada bi netko samo ovlaš spomenuo kako su ti tekstovi koje uređuje jako loši, dobili bi salvu mržnje kakvu nisu u stanju isporučiti ni topovi s Navaronea. Treći primjer je moj osobni gdje mi se javio autor s rukopisom i zamolbom bih li ga mogao pogledati i reći koju pametnu. Ja sam jako kritičan, fer upozorenje, ali to nije problem, upravo mi se zbog toga javio. Bacio sam brzi pogled i dobio očekivano, sirov tekst koji je trebalo debelo doraditi; lektora, korektura i definitivno pronaći poštenog urednika da to sredi. Ne, ne, to je gotov rukopis. Kako, molim? Tko je to radio? Pa, jedna njegova frendica je bila urednica, ona ima iskustva u tome, a frend je sredio lekturu. Imaju iskustva u tome? O, da, oni jako puno čitaju. Nabacio sam par savjeta, što, gdje i kako, tek prva tri poglavlja i odmah sam dobio odgovor kako on to neće dirati jer mu frendovi kažu kako je to dobro. On bi samo želio da ja stavim neki svoj pozitivni glas na to jer bi moglo pomoći. Sjajno, ni za živu glavu, ali sjajno. moj posao je time bio završen, sretno u spisateljskom svijetu.

Sve u svemu, nekako smo došli do zaključka kako je jeftino postalo ekvivalent tome da je to odmah i dobro. No, je li zaista to tako? Ja sam osobno nepismen. Kada dovršim radnu verziju, ona je obično loša i na njoj treba raditi, što se i događa kroz mjesece i mjesece koji dolaze. Konstantno pretumbavanje riječi, poliranje odlomaka, rezanje viškova (ili dodavanje teksta ako je nešto tanko), plus što to onda na kraju prolazi još najmanje dva lektora i uredničke oči. Kako pišem već 20+ godina došao sam na tu razinu gdje znam konstruirati roman, znam što je višak, manjak i glupost u njemu, znam mu tehničke mane, znam mu svaku sivu zonu i još uvijek nemam prave hrabrosti reći kako znam nešto uređivati (iako, tehnički, svaki pisac je prvi urednik na radnoj verziji rukopisa) jer ne znam. Lekture se ne želim ni prihvaćati, nikada, postoje ljudi koji to znaju raditi, svjestan sam svojih ograničenja, hvala lijepo. Ali, gomila današnjih romana je upravo takvo; brzo napisano, lektura traje dva dana, urednički zahvati ne postoje (jer svi znaju pisati, kako to već ide) i tu još ide stigma oznake samoizdavanje. Taj dio je možda napravedan, slažem se, ali (ne)kvaliteta koja se može očitati u većoj količini nego kvaliteta dopridonosi tome, što nas zaobilazno dovodi do završnice našeg razgovora. Osobno, ja volim riskirati i baciti pogled na takve stvari, žanrovske, u bilo kojem izdanju, službenom ili neslužbenom, ali gomila ljudi baš i ne. Problem sam svoj majstor možda djeluje među online prijateljima, ali jednom kada stvar dođe do vanjskog svijeta, događa se...pa, kritika. Jer, nitko od nas ne kritizira prijatelje pisce, pogotovo ako ih znamo uživo (zato oklijevam napisati neke osvrte iako mi oni sami daju otvorene ruke; bez uljepšavanja) ali stranci, publika iz sjene, obični čitatelji, oni ne mare za prijateljstva i onda dolazi do grube stvarnosti. Kritika kao takva nije loša stvar, ako ste je spremni saslušati (vrag zna koliko sam ja dobio kritika kroz godine pisanja, svaka je nešto pomogla) ali ona na našoj sceni ne prolazi jer...pa, svi znaju pisati. Osim što ne znaju, ne baš. Jer, iako možete vidjeti jako puno komentara o tome koliko se čitaju domaći autori, podrška i slično, posjetite bilo koji jači forum i naslova domaćih autora nećete naći ni u tragovima. I ono što pronađete, svodi se na već dobro provjerena imena, uz pojašnjenje kako ljudi znaju da oni valjaju jer su se negdje opekli s lošim romanom, pa je onda bolje spriječiti nego liječiti i izbjegava se SVE. Definitivno je to bio jedan od zanimljivijih razgovora o književnosti. Hrana za misli, što bi se reklo.