Danijel Špelić | Marisha Peesl: "Noćni film"

Sjećam se jednog intervjua s Johnom Grishamom kada je opisivao trenutak kada je TVRTKA počela postizati uspjeh. Za razliku od nas u Kroejši, u Americi za vas sav posao rade književni agenti, od traženja izdavača, pa do bacanja pitcheva svima ostalima, ponajviše filmskim studijima. I, tako, nazvao je njega agent i objavio "John, roman je kupljen za filmsku adaptaciju, zaradio si finu gomilu kešovine". Grisham, zbunjen, je upitao "A što je s knjigom? Hoće li biti tiskana?". Jer, zabavna stvar, "Tvrtka" u to vrijeme još nije bila ni izašla, čak nije imala ni izdavača i ono što je pomoglo da izađe u pisanom obliku jeste to što su se prodala autorska prava. Jer ako će se raditi film, mora da nešto vrijedi. Kod nas je to znanstvena fantastika, ali u Americi mnogi pisci, po vlastitom priznanju, pišu tako da bi roman u konačnici mogao biti ekraniziran, radeći što je bliže moguće na tome da radnja, scene i likovi budu filmični. To je "Noćni film". 

Meni se roman svidio, što jest, jest. Nije najbolja misterija koju sam pročitao, ali je dosta simpatična i to samo zato što se referira na gomilu filmova i filmskih aluzija, pa sam kao svoj na svome. Kod mene je svaka filmska aluzija sjela na svoje mjesto i znam točno na što se autorica referirala. Tu je odmah i povezani problem; njezine filmske paralele nemaju nikakvog smisla.

Ovo će biti malo čudan osvrt, pa imajte strpljenja, neće baš biti pravocrtno (takav je i roman) pa ćemo stvari rješavati nekim redom. Dakle, filmovi. Radnja se vrti oko tajanstvenog redatelja Stanislassa Cordove koji je opčinio cijeli svijet svojim filmovima, koji je toliko tajanstven da ljudi o njemu pričaju skoro 30+ godina od posljednjeg javnog pojavljivanja. Problem s time nije u tome što je on takav redatelj jer filmskih ekscentrika je bilo na bacanje; Kubrick, Lynch, Kaufman, Hitchcock... Svaki je imao ili ima nešto po čemu su ga znali. Cordova je najbliže Kubricku i Lynchu, ali problem nastaje kada shvatite da je snimao filmove kakve je snimao Wes Craven na početku karijere. Stari je Wes snimio "Posljednju kuću lijevo" i šokirao publiku. Istina, to je poprilično jeziv i brutalan film koji se malo igrao s klišejima žanra, ali da ga danas ljudi obožavaju kao svjetsko remek-djelo...ne, ne baš. Vole ga i cijene ljubitelji žanra, ali to je to. Cordova je redatelj koji je čak dobio i Oscara za najbolji film, ali autorica očito ne zna kako ga predstaviti, pa opisuje njegove filmove kao da su svi obični šok-horori (jedan od njih je jezivo sličan mojim "Uljezima" - par dolazi na zabačeno imanje, pronalaze drugi par mrtvih i par zamaskiranih ubojica koji ih onda plaše cijelu noć) i meni je to bilo... promašeno. Zamislite da je John Carpenter dobio Oscara za "Noć vještica" - to je autoričino viđenje filmskog svijeta, no zaboravlja da su horor filmovi kroz 70-te i 80-te bili dočekani na nož od kritike. Čak je slavni "Psiho" dobio očajne kritike i bio pokopan od skoro svih. "Kum", "Kum 2", "Francuska veza", "Istjerivač đavla" (koji je isto tako popio loše kritike po premijeri)...to su bili filmovi koje su publika i kritika obožavali i koji su stvarali nove smjerove i žanrove - Cordova zvuči kao običan eksploatacijski redatelj koji je dignut na razinu Kubricka, Coppole ili Friedkina - jednostavno neuvjerljivo.

Radnja je najvećim dijelom fokusirana na Cordovinu kćer, Ashley, koja je počinila samoubojstvo (no, da li je zaista?) i napore novinara da otkrije istinu o tome. Tu dolazimo do konstrukcije romana. Ona je nestala na deset dana, nitko nema pojma gdje je bila - savršena miniserija od 10 epizoda. Jedna epizoda, jedan dan. Prije nego dođemo do toga, odmah ću riješiti jako živcirajući detalj - nju su svi znali. Ashley je bila prelijepa, naravno, i bila je čudo od djeteta, naravno i s 13 godina je svirala klavir kao Mozart, anđeli su plakali kako je sjajno svirala. Svatko tko ju je vidio na ulici ju je zapamtio, svi su znali da je ona ONA Ashley Cordova - i to je nakon par uvodnih poglavlja postalo jako naporno. Jer, nitko ne pamti nekoga samo zato što je na klaviru 10 godina ranije sjajno svirao Rahmanjinova, a još manje da je kćer nekog redatelja za kojega nitko nije čuo više od 30 godina. Da, slavni redatelji imaju slavne kćeri, Sofia Coppola, Asia Argento, ali one su slavne zato što godinama rade u svijetu show-biznisa i iza sebe imaju ili gomilu priznatih filmova ili su glumile u gomili njih - jedan CD s klasičnim temama od nikoga ne bi napravio zvijezdu. Naš Matija Dedić je glazbenik već nekoliko desetljeća, ima uspjeha, ali ga ljudi znaju kao sina Arsena Dedića. Autorica je malo previše zapela za to da je ona doslovno unikat i da je svi poznaju jer u protivnom roman ne bi mogao napredovati - na to ćemo se vratiti.

Konstrukcija romana, spomenuo sam, jeste takva da se može složiti u jednu epizodu. Naš junak dozna nešto o Ashley, odlazi to istražiti, dogodi se nešto malo napeto, doznaju nešto i dobiju novi trag za dalje - to je sažetak kako roman i poglavlja napreduju - doslovno možete vidjeti kako na kraju poglavlja piše - u idućoj epizodi, naš junak posjećuje čudnu vudu-vračaru (da, ima i toga) - i kraj. Takva konstrukcija romana tjera radnju naprijed, zato mi se i svidio, ALI je ujedno i najveća mana. Jer, postavi se sjeme, čitatelj se zapita, ali odmah u tom poglavlju misterija bude riješena, što je zabavno za čitanje, tjera vas da okrećete stranice, no onda se to više nikada ne spomene, ništa od toga što se riješi. Za ilustraciju; naši junaci dolaze do umobolnice gdje je Ashley bila, tamo slučajno sretnu neku ženu koja baci ime (prihvatite to, pogodnosti padaju s neba u ovom romanu) koje ih pak odvede do nekog lika (pogodno je jedini lik s tim imenom u imeniku) i oni nađu lika, koji im pak odmah sve ispriča kako joj je pomogao da pobjegne, pa se naši junaci vrate u grad, New York, gdje odu u neki hotel gdje je, pogodno, Ashley viđena, gdje odmah pronađu nekog recepcionara i čistačicu, koji im pak odmah ispričaju kako je ova bila tamo - u jednom danu je riješen cijeli njezin bijeg - i više se na to nikada ne vratimo. Negdje nakon sredine naš junak nekako nabraja što se dogodilo i ja sam imao problema sjetiti se na što misli jer radnja je puna svega,ć. Stvari se samo događaju i kada shvatite da je Ashley u 10 dana napravila ono što ljudi naprave u godinu dana, postaje jasno da je autorica samo bacala događaje na hrpu da se ima što snimati. Pobjegla je iz umobolnice, posjetila neki skriveni noćni klub, našla je stan, svirala klavir u nekoj trgovini, bila u parku - žena kao da nije spavala, bila je posvuda. 

Od pola romana dolazi do ozbiljnog zastoja. Naš junak onda počinje razgovarati s gomilom drugih likova koji su imali neke veze s Cordovom i njegovim čudnim životom. Misterija o Ashley odlazi malo na odmor, sada smo na prošlosti. I ja volim takve stvari, nisam imao nikakvih problema s time, no ovo je ono što se u svijetu serija zove "filer epizode" gdje glavna radnja ide na odmor i posvećuje se pažnja sporednim stvarima. Osim što je sve to prepuno pogodnosti jer svi žele razgovarati s našim junakom. Također se baca puno toga zlokobnog o starom Cordovi, pa roman postaje i malo horor. Jer imamo svega, čudno izolirano imanje, vračare, kletve - previše toga nabacano na hrpu, i neke stvari su čista, dosadna ekspozicija, kao dijelovi o vudu-magiji, gdje je autorica očito istražila materiju i onda se bome raspisala o tome, bez da to ima ikakve važnosti za radnju. To otezanje može imati zeznut efekt - ili će vas oduševiti, ili ćete izgubiti svaki interes za daljnje čitanje. Govorim "naš junak", ali ustvari ih je troje. Pogodnosti se samo nastavljaju i s njima. Jedno od njih je mlada cura koja slučajno postane side-kick glavnom junaku i koja, prigodno, zna sve o Cordovi i Ashley iako su se sreli svega jednom - izazivam vas da odete do nekoga tko ima 19 godina i pitate ga zna li tko je Sofia Coppola - toliko je to njezino znanje neuvjerljivo. Drugi lik, neki polu diler, isto tako zna sve o Ashley. Prigodno, bili su zajedno u umobolnici, imali nekakvu vezu na daljinu i onda je nestala na koju godinu, nikada se nisu više čuli i vidjeli - ali on i dalje zna sve o njoj. Takve su stvari toliko pogodne da postaju gotovo apsurdne. Rekao sam da Ashley svi poznaju - i to je istina. New York ima 9 milijuna stanovnika i doslovni svi na koje naši likovi nalete, od čistačice do random susjede, znaju tko je bila Ashley Cordova. To je toliki apsurd da graniči s čistom glupošću, pogotovo zato što su je neki vidjeli svega jednom, na par minuta.

Roman ima zabavne dodatke - koje svi vole isticati. Fotografije, izvješća, članke. I to je super, meni se svidjelo - osim jednog detalja. Postoji par fotografija navodne Ashley i kada je vidite...pa, bacite kamen na Instagram i pogodit ćete 10 sličnih - toliko je bezlična, što ono da je svi poznaju čini još više neuvjerljivim. Sve ostalo je bilo fora, od imanja, do mutnih fotografija samog Cordove - nije da baš služi radnji osim ekspozicije, ali je bilo zabavno za vidjeti. I već kada smo kod likova... pa, nemaju baš neku dubinu, istini za volju. Novinar je cool, ali samo zato jer je klasični cinik i pomalo sarkastičan lik, no jednako tako je i ponešto već viđeni klišej, ali okej, svidio mi se, mogao sam radnju pratiti njegovim očima. Njegovi pomoćnici...ne baš. Oni su likovi, bez ikakve prave osobnosti i najvećim dijelom služe da budu tu za ekspoziciju, što je koristan alat do neke mjere, ali onda postaje zamorno jer ne rade ništa drugo. Sve u svemu, pozitivno iskustvo, iako mi je trebalo vremena da se probijem kroz razvlačenje radnje i gomilu nepotrebnih pojašnjenja i lekcija i svih mogućih pogodnosti koje su mjestimično debelo ubijale napetost. Da je roman kraći, malo radnja utegnuta, neki likovi izbačeni, ovo bi bila sjajna misterija, ali što je tu je, moglo je biti i gore.