Danijel Špelić | Stvorio sam Trenkovec kako bih jezive priče maknuo iz Pakraca

  

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Za Danijela Špelić nema dileme gdje smjestiti radnju svojih romana i priča - svoje horore i krimiće smješta u Pakrac, grad u Slavoniji, na Papuku, između Daruvara i Kutine. Miran život u pakračkom zelenilu Danijel Špelić začinio je ozbiljnim i kontinuiranim pisanjem, jer dosad je objavio devet knjiga - njegov prvi kriminalistički roman „Vidio sam kako umireš“ objavljen je 2001. godine, a najnoviju knjigu priča "Jedne noći u prosincu" promovirao je ove godine u Noći knjige. Špelić je strastveni zaljubljenik u horore i krimiće, puno zna o svojim spisateljiskim uzorima i, kad ne piše, gleda filmove ili čita romane koji ga inspiriraju te marljivo piše recenzije u kojima pokazuje široko poznavanje žanrova kojima se bavi. Ozbiljno bavljenje pisanjem i žanrovima dovelo je Špelića do adaptacije radio-drame i pisanja scenarija po motivima jednog od romana. Nije se lako dokazati, ali nije ni nemoguće, svjedoče Špelićeva iskustva, jer za njega život u malom gradu nije hendikep. Nakon prvijenca, Špelić je dosad roman „Kada ponoć otkuca“ te dva tematski povezana kriminalistička romana „Tamna strana: Izvan uobičajene rutine“ i „Tamna strana: Kroz mračnu noć“. 

Promocija "Jedne noći" u  Noći knjige

Nije objavljivao više od desetljeća, a zatim nastavio s romanima „Odjeci“ (2018.), „Uljezi“ (2019.) te kriminalističkim romanima „Nestala“ (2020.) i „Svjedok“ (2021.). Godine 2019., u produkciji Hrvatskog radija, njegovi romani "Vidio sam kako umireš" i "Uljezi" adaptirani su kao radio-drama, a završeno je i snimanje filma "Vikend", nastalog po motivima romana "Uljezi".

Uoči festivala Dvotočka, na kojem će se predstaviti u terminu krimića i horora u nedjelju, 28. svibnja, s Danijelom Špelićem razgovaramo o utjecajima, afirmaciji, recenzijama i žanrovskoj sceni.

Dosad ste objavili devet romana i jednu zbirku priča, neki od njih adaptirani su i kao radio-drame, a u Noći knjige predstavili ste najnoviji rad, zbirku horor priča „Jedne noći u prosincu“. A kako je sve počelo? Kako ste došli na ideju pisati krimiće i horore?

Mislim da svi koji pišu počinju s kratkom formom, pričama. Počeo sam pisati još kao klinac, pričice gdje sam smještao tadašnje prijatelje u neke neobične situacije. Radio sam to godinama, kroz osnovnu i srednju školu dok jednog dana kratka forma nije postala dugačka. Prvi sam roman, Vidio sam kako umireš, napisao s 19 godina, u svega tri tjedna i na prvu uopće nisam bio svjestan da to više nije kratka priča već roman, iako bi ga po današnjim kriterijima trebalo nazivati novelom. Od toga je sve krenulo jer svaki drugi roman je bio produkt veće pismenosti, većeg vokabulara i bolje realizirane ideje. Što se tiče žanrova, oduvijek sam imao naklonost prema oba žanra, ali kako su mi rekli, horor, ili fantastika, nema prolaz kod izdavača, pa sam se nekako opredijelio za kriminalističke priče. Horor žanru sam se vratio skoro petnaest godina kasnije jer sam imao jako veliku pauzu između objavljivanja i bilo je pomalo sve ili ništa, nisam imao što izgubiti ako napišem jezivu priču. Srećom, Odjeci su pronašli svoju publiku, ali je i tržište u međuvremenu postalo malo opuštenije s takvim stvarima, izdavači su više riskirali s žanrovima koji nisu mainstream, da tako kažem. Zbog toga je objavljivanje Jedne noći u prosincu prošlo puno lakše, što zbog toga što sam postao pomalo prepoznatljivo ime, a nešto i zbog činjenice kako horor ima svoju publiku u Hrvatskoj.

Pakrac je glavna inspiracija, tu nalazite napuštene zgrade i tajne koje krije gradić u provinciji. Kako Pakračani reagiraju na horore iz njihova susjedstva? Dočekuju li nove knjige sa zanimanjem ili se pribojavaju nove strave u njihovu gradu?

Pa, reagirali su dobro do sada, stavio sam grad na kartu književnosti i malo se pročulo za njega kroz čitanje mojih prvih romana. Ipak, nakon nekog vremena sam odlučio stvoriti fiktivno mjesto, grad Trenkovac, kako bi jezive stvari maknuo s poznatih gradskih ulica i dobio veću kreativnu slobodu. Pakrac je sada u mojim romanima nešto kao sporedno mjesto, ali kako je Trenkovac modeliran po pakračkim ulicama, ustvari nikada nisam prestao pisati o njemu. Što se tiče dočeka, mislim da ljude općenito zanima što sam novog smislio, barem ako je suditi po posljednjoj promociji. Malo straha i jeze je dobro za buđenje, osjećamo se živim nakon toga (smijeh). 

U Vašim romanima očit je utjecaj Stephena Kinga. Koji su još književni uzori koji su vas oblikovali? Koju ste literaturu čitali kao tinejdžer?

Stephen King je strašno dobar pripovjedač i stvarno je imao velik utjecaj na mene kao autora, pogotovo njegova sposobnost da napravi horor od naoko običnih i svakodnevnih stvari. Zbog njegovih radova sam i došao na ideju da stvorim Trenkovac, po uzoru na njegove Castle Rock ili Derry gradove. Što se tiče drugih autora, ima ih gomila i bit će lakše ako ih razdijelim po žanrovima jer ćemo ovdje sjediti cijeli dan ako krenem nabrajati sve redom. Stephen King, Dean Koontz i Richard Matheson su mi omiljeni autori kada pričamo o horor žanru, u što još mogu dodati i Edgara Allana Poe-a i H.P. Lovecrafta zbog sjajnih jezivih priča koje su i dovele do pisanja Jedne noći u prosincu. Raymond Chandler, Ross Macdonald, Nelson DeMille, John Connolly, Karin Slaughter, Sue Grafton i Michael Connelly su mi na popisu autora kada govorimo o kriminalističkim romanima, od noir književnosti, pa do policijskih proceduralki, sve ih podjednako cijenim i volim čitati. Arthur C. Clarke i Robert Heinlein su nekako najviše utjecali na moj ukus u znanstvenoj fantastici, pa je Kolonija zbog njih i ispala više prizemljeniji roman nego velika tehnička ekstravaganza. Progutao sam i skoro sve što sam mogao pronaći od T.H. Grejča (serijal o detektivu Hejziju) ili Frederika Aštona (serijal o Lunu, kralju ponoći). Onda sam imao tranziciju na američke autore, od Chandlera pa nadalje, a nekako sam pronašao mjesta i za domaće prvake krimi-književnosti, kao što su Goran Tribuson ili Pavao Pavličić. Čitao sam svašta, još i danas to radim, žanr nebitan ako mi je priča dobra. 

Roman „Uljezi“ adaptiran je kao radio-drama, a jednu od glavnih uloga imao je Franjo Dijak. Kako ste zadovoljni radio adaptacijom i prijemom kod radio-publike?

Jako sam zadovoljan radio adaptacijom, s obje. Oba romana, Vidio sam kako umireš i Uljezi su napravljeni stvarno vrhunski i uz sjajnu ekipu. Po nekim sam komentarima vidio da se ljudima isto tako svidjelo što su čuli, iako postoji razlika između romana i radio-adaptacije. Uljezi su ujedno pretvoreni i u cjelovečernji film za koji se traži distributer u ovom trenutku i meni je kao autoru jako zabavno kako su sva tri medija različita po nečemu, svaki je napravio nešto svoje, što samo zgodno pokazuje kako se dosta toga različitog može napraviti s jednom pričom i kako su ljudi kreativni svaki na svoj način. 

Osim za radio, Vaši romani adaptirani su i za televiziju, iako adaptacija nikada nije emitirana. Koji je roman adaptiran za televiziju i gdje je zapelo u realizaciji?

Adaptirani su Uljezi, snimljen je cjelovečernji film (Granice straha) po scenariju koji sam sam napisao. Zapelo je tamo gdje uvijek zapne u Hrvatskoj, kod birokracije. Kako je film nastao nezavisno, bez podrške HRT-a, oni ga ne žele otkupiti i prikazati jer nije njihova produkcija, a kina odbijaju distribuciju jer domaći filmovi nisu isplativi. Trenutačno smo u svojevrsnom limbu, imamo gotov proizvod koji ne možemo negdje plasirati, ali još uvijek su nam ostale neke opcije, kao što su streaming platforme, pa ako sve drugo propadne, vrlo vjerojatno će se moći na nekoj od njih pogledati. Što je u jednu ruku i otužan slučaj jer riječ je o žanrovskom filmu koji je radila profesionalna ekipa i za koji postoji veliki interes među običnim gledateljima, no kako nema “festivalske” i “umjetničke” pretenzije, ignorira se. U Americi je takav način poslovanja svakodnevan, tako smo dobili klasike kao što su Noć vještica, ali kod nas je to znanstvena fantastika. Zato obično govorim ljudima da se manu pisanja filmskih scenarija jer od toga nema ništa i samo će gubiti vrijeme. 

Živite u Pakracu, gdje uređujete zelenilo okućnice. Kako dolazite u kontakt s izdavačima i realizatorima na radiju? Kako Vaši romani dolaze do publike? Je li Internet približio manje gradove Zagrebu?

Približio je i više od toga jer moj trenutačni izdavač je iz Splita. Internet je zgodno pomoćno sredstvo za reklamu, društvene mreže imaju svoj dio pomoći oko toga, ali moram biti iskren i priznati kako ja nisam kontaktirao nikoga već su svi oni kontaktirali mene. Kod Naklade Bošković sam došao na preporuku književnice Vlatke Planine, pa sam se čuo s izdavačem, Zoranom Boškovićem, i ostalo je povijest, surađujemo već petu godinu i nadam se kako ćemo surađivati još najmanje toliko. Isto je bilo i za prvu adaptaciju, Vidio sam kako umireš, netko ga je pročitao i u HRT-u su vidjeli potencijal za dobru radio-dramu. Pomalo sam anti-talent za reklamiranje, pa je sretna okolnost da to drugi naprave u moje ime. 

Pišete vrlo argumentirane recenzije o krimićima koje čitate. Gdje ih objavljujete? Nedostaje li žanrovskoj sceni časopis u kojem bi se predstavljali noviteti i autori?

Pišem osvrte na skoro sve što pročitam, slučajno ispadne da je najviše osvrta na kriminalističke romane. Objavljujem ih na društvenim mrežama, nekoliko književnih grupa, vlastitom malom blogu, a neke od njih završe i na drugim portalima, zajedno s osvrtima koje pišem za filmove. Nekako pronađu svoj put do bijelog svijeta i šire publike. Definitivno nedostaje jer gomila novih žanrovskih naslova ostane gotovo ne spomenuta kao i autori iza njih. Moglo bi se nešto napraviti i da se objavljuju priče, kao što u Americi imaju časopise za svaki žanr ,jer su kod nas neki novi autori ograničeni na jednu-dvije zbirke godišnje i to ako prođu natječaje. Doduše, upitno je koliko bi takvo što bilo isplativo u Hrvatskoj zbog malog broja stanovnika, ali sve je bolje od trenutačne situacije.