Željko Bajza | Isprazno je osvojiti Zemlju

Kako je isprazno osvojiti zemlju...Zemlja se rastopi kao voda u rukama, a nakon kopita konja ostane jedino prah, koljevka Adamova, a nakon vatri i metka ostaje prazen lug breza. Nemoguće je ustrijeliti pjesme i stihove popraviti, ta iz riječi teče krv još više iz tišine. A ipak se iz doline nočima raznosi pjev, kada na svijet dolazi rat zamotan u bijelo. Na krštenju tog rata, što se pravi nevinim, donjeli su komad zemlje za žrtvu, gdje su živjeli pravedni. Šutnja liježe na njihov prag i grob, kao hram križem s neba dotiče lubanje krštenih. A ipak se kao smeđi ždrijebac suprotstavlja zemlji, i nikad je neće osedlati, nikad ne če pokoriti selo, iako su ga spalili Sjebano je to, Simone. Šutim. Sjebano je i trovanje bunara, uništavanje usjeva, otimanje zemlje, nasumične noćne racije po kućama, egzekucije, zatvaranja, mučenja... Tko sije oluju mora očekivati žeti makar malo vjetra.

Loču, loptaju se mojom glavom, pucaju u nebo. izviđački avioni lete uokolo Žao mi ptica više nego mene. Rođen sam kao kršćanin umrijet ću kao ateist. Meni ovdje ništa ne manjka, ni ta glava što sam je nosio i što me vodila. Zato sam ovdje da bi naši mačevi osmislili kraj svijeta. Ne znam koliko će trajati. Jebem ti zemlju! Što je više branimo, sve više nas guta. Gdje je Fran? Otišao je neće se vratiti. Zanoćimo kraj neke močvare. Ledeno je u sahari je sigurno toplo. Dlanom obrišem čelo, zamiriše krv i pokapa zemlju. Nisam ranjen, noć je gusta od krvoloka komaraca. Kad si zadnji put jeo? Samo sam otišao na krivi sastanak. Što čuvamo ovu baruštinu, niko ne zna. Plan je pobjeći većina rješenja nam je pred nosom. Tko si ti? Ja sam ruka koja te hrani i ruka koja oduzima. Ima li koga trebam hrane. Bez hrane možeš poživjeti gotovo jedan mjesec. Neću se pretvarati da si prodavač. Nekad ne znam priviđam li se ja njemu il on meni, a opet vidim da ovi vražji komarci na njega neće. Ne znam više što radimo to je banda ubojica koja vam je isprala mozak netko će te kontaktirati. Kad dođe vrijeme znaš zašto ti ovo govorim zato jer je istina. Vjerujem ti Fran obojica ćemo umrijeti tu.

Zemlja pozdravlja ratove kao ptice u rano proljeće i bolest kao sunce, koje mora doći, kad je narasla gusta noć iznad rijeka, piljevina zvijezda iz nje pala je u korito i neosvojena zemlja na grobovima vojske šumi, kako bi zvučalo ime Marija A kad se rode djeca, tu glinu nazovu domom, ta zemlja doziva križ i pusta polja, selo i ljude, a ne rat, kad se iznad voda naselila zemlja, zemlja, koju nitko ne će ukrotiti, prisvojiti i preživjeti, zemlja, koja je pozvala život i progutala smrt, i što od krošnje stabala primimo samo svjetlost, kad je po njoj prošla Kraljica mira.

Zvijeri krvožedne, zakrinkane u ljudska tijela, zlotvori, lešinari, zatornici, bića tame i studeni, nakote pakleni, sjećate li se toga, da ničija nije do jutra gorjela? Ni vaša neće, ma kako je krvlju nevinih hranili. Ja nemam moći niti znam kletvu baciti. Ali kruh pravde jednom će kušati moja djeca i djeca kojoj govorim stihove, u zemlji gdje Hatidža i njeni leže spletenih prstiju, dok po humku iglice bora padaju i tiho tamjane u svim godišnjim dobima. Od samog početka znaš da je počelo odbrojavanje treba žuriti jer znaš da samo pokret garantira postojanje ako staneš nestat ćeš, a ti želiš da živiš jer imaš samo jedan život, a znaš da će biti prekratak.

Nemojte nikada više u moje ime i u ime mojih, ni jedan metak ispaliti, ni jednu kuću srušiti, ni jednu Hatidžu i sestre njene u očaj baciti i živomrtvima učiniti. Zabranjujem vam da se u skupnoj imenici roda (i) na mene pozivate.

Jesam uludo živio ili umro? Reči ću vam jer ja ne šutim ja vičem progovaram, ja sudim po volji svojoj ne gazim riječi svoje ja vas neću veličati jer greške vam vidim i njih ću obznaniti. Važno je to jer ti je nešto sigurno promaklo život se sastoji od varijabli. Onda opet po mraku idem, računam neko će preda me izići. Lisica je u kokošinjcu špijuni zaista postoje. Tko vas je doveo dovdje? Ne znam mu ime ne bih trebao biti ovdje zar se nismo dogovorili bez oružja. Puno vas gine, a slabo dolazite - kaže mi djed, pa pripali lulu, otpuhne kolut dima i ostavi me da kroz njega gledam ko kroz dalekozor. Treba trčati po tom blatu koliko te noge nose jer izvjesno je kakav će biti kraj napetosti su na vrhuncu - Čudo je da si uspio prijeći - kaže mi djed. - Biće da si se zarekao da ćeš nam se prije ženidbe vratiti.