Željko Bajza | Osvrt na prošlost

Evo nas u jednom od pedesetak zagorskih dvoraca. Pred nekoliko stoljeća nedaleko odavde bila je granica. U Čazmi su Turci, preko Save su Turci, preko Kupe su Turci... njihove akinđije jure poput vihora uz Dravu pokušavajući porobiti i Zagorje. 1545. zastaju pred Konjščinom. Ratovi se ovdje vode punih dvjesto godina. Malo znamo o povijesti, a svakodnevnica ne mari mnogo za nju. Živi li ona na neki način u nama? Djeluje li genetska memorija na nas? Upravlja li našim postupcima?

Čujem... to je narodna pjesma Vu toj črnoj gori, to je sjećanje na davne dane, bitke za život i smrt koja je gotovo uvijek završavala smrću. Tada je čovjek počeo živjeti za nešto što dolazi poslije. Vjerni konj koji pase pored tvojeg groba, klupica koju čine tvoje stare kosti, bilo što, što će tebe zadržati u čovjeku budućnosti što će prenjeti tvoj glas, pogled, snagu za žrtvu u budućnosti ... to se zove moć nadživljavanja samoga sebe. Život je sklad dnevnih uspjeha i poraza, veselja i žalosti... čovjek ne može doživjeti sutra ako danas ne jede i ne pije. On živi iz dana u dan... bori se za taj dan i ako je danas dobio bitku, onda sutra može živjeti i boriti se za prekosutra. Gledanje u nazad nikakvo rješenje ne donosi, ne daje nikakvu nadu i nikakvo oružje za bitke koje mora voditi i dobiti.

Tu smo u jednom od zagorskih dvoraca u kojima su sjedili nekoć ljudi kao Vramec, Pergošić, Ratkaj putnik u Meksiko, Ratkaj povjesničar, Ratkaj istraživač Tibeta. Ovdje su svoje životne pute ucrtavali jedan Konjščak istraživač Kalifornije, Jedan Drašković pisac “Disertacije” prvog gospodarskog programa u nas... Ali jedan Matija Gubec nije imao pristup u ovakve dvorce. Historia est magistra vitae... a čemu nas je to naučilo? Ratovi se nastavljaju, bijeda i siromaštvo se uvijek iznova rađaju, mladež se uvijek ponovno mora boriti za svoje mjesto pod suncem. Ako sami želimo nešto naučiti povijest nas uči. Ponavljamo li greške predaka nije kriva povijest nego mi koji nismo poštivali iskustvo i znanje koje nam pruža. Ali ponovit ćeš grešku od jučer ako se ne osvrneš na one koje su uradili tvoji pređi. Misliš li da je ijedan spis izašao da se autor prethodno nije osvrnuo na prošlost?

Recimo “Narodna zahtjevanja” koja su Kukuljević i Gaj napisali u ožujku burne 1848. kada je čitava Europa bila na nogama stvarajući nove parlamentarne ustanove upoznavajući demokraciju. Začinjala se jezgra onih snaga koje će povesti bitku za socijalnu pravdu, ljudske slobode i ljudska prava. Narodni su zahtjevi nastali istodobno kad točno takvi zahtjevi nastaju u Parizu, Frankfurtu u Milanu ili bilo kojem drugom europskom gradu. Bilo je u tome i nešto oponašanja. Oponašanja? Kako smo stigli oponašati tako brzo... Isti mjesec kad i u Parizu? Jedan od ovih dvorova opisuje zahtjev za slobodom vjere, govora i tiska, za slobodom udruživanja, za ustanovljavanjem narodnih financija, jednake poreze, jednaka prava pred sudovima, vi tvrdite da je to oponašanje? Nas su tada mučile druge brige ... Nepismenost, neznanje, tlaka, izrabljivanje jadnog kmeta. Sastali se plemiči dokoličari, kneževi, baruni, grofovi i sastavili “Želje naroda”.

Istina je da je zamisao o pravima i slobodama jedno, a ostvarivanje istih druga stvar. Narod se nikad ne izražava u cjelini u gomili je ili ratuje, ili se povlači sa bojišta, katkad žari u bijesu pali pljačka ili u očaju plače i nariče. Ali to se ne dešava svaki dan i često. Narod se izražava neprekidno tako što pojedinci grade i lijepe ili ružne kuće, što pjeva o pobjedama i porazima, što netko slika, a netko izumljuje mehaničke strojeve... netko pak pokušava rastumačiti da je bolje ovo nego ono, netko ubire porez, a netko ga mora dati. Narod kao skupina živi samo onda kad izražava skupno raspoloženje, a to kažem, nije ni često niti pak nešto posebno. Osim tog trenutnog raspoloženja, on ne iskazuje nikakav jasan i određeni plan za sutra. Ako traži promjenu vlasti on traži samo promjenu... a kakvu, manje je poznato. Kao što reče Periklo Atenjanima: “Moguće je naime da djela imaju isto tako neočekivani ishod kao što ih imaju i ljudske nakane”.


Fotografija: Pixaby.com