Željko Bajza | Borba za estetiku

 

  

Kod pisanja treba suprotstaviti moralno-nemoralno, istinu-laž, grijeh-pokajanje, svijesno-nesvijesno, ako su izgovorene riječi doista iskrene, a ipak umjetnički neuvjerljive treba ustanoviti što je beznačajno a što zanosno, što je banalno dosadno, a što tragično potresno. Svijet, život i poeziju treba shvatiti ozbiljno. Filozof Rudolf Carnap kaže da cilj pjesme u kojoj se pojavljuje zraka sunca i oblak nije da nas informira o meteorološkim činjenicama nego da izrazi neke emocije i da u nama pobudi slične emocije riječi i stvari u potpunom skladu osmišljava signale i znakove na koje nailazi semantički teško razriješive poruke istinsko značenje i prijeko potrebna dubina uvida

Poezija živi od njuha, od dodira, od rasvjete, boja, od zvukova od muzike i sluha dakle od zemlje i zemaljskih plodova. Raste od zemlje prema nebu stara je to krama loše retorike nepoznatih predjela duha njegove tamjanom usparene katoličke dame i prosjakinje, njegovi anđeli i demoni bludnice i djevice kastanjete i ciganski cimbal ili orgulje, a dolazi potpuno i konačno oslobođenje čovjeka i ljudske moralne ličnosti. Pjesnici razvijene i žive mašte daruju nas smionim metaforama, zanosnim slikama, vizijama, divnim izmišljotinama i pomaknutim dimenzijama govora. Konstruktivisti pak,pišući usporedno s njima, ruju u jeziku, učeni su, besprijekorni zanatlije, produktivni autori, osnivači pravaca, perovođe književnih udruga, laureati, uglednici i stupovi školske lektire.

Boreći se za estetsko moralno i tjelesno oslobođenje istančanih senzibiliteta u regijama boja mirisa ili muzike, erotike, opojnih droga, kamfora i svih užitaka, udobne radosti građanskog načina života braneći biblijsku ljubav prema bližnjemu kao osnovu svake civilizacije. Nesrečnici, pijandure, desperateri, pjesnici, nadareni opterečeni raznovrsnim porocima i skandalima, put je to u kaos u hašiš u opijum u mistiku u pijanstvo u bunilo spola i pijanstva. U literaturu treba malo uvesti kult umorstva, oceubojstva, bratoubilačkog klanja, pedofiliju, pokolj malodobne dječice, silovanja, otmičarstva, bluda, razvrata, razbojništva, otimačine, incesta, pobune, terora, tiranije i revolucije. Pobuna reži na bukače na anarhiste na glupane na barbare parfema luksuzne ljepote poezije i književnosti uopće. Umjetnost oduvijek zna da mora ostati nejasna jer ona poput ogledala priča o nemogućem i nepostojanom jer time postavlja zagonetku koja potkopava svijet života, baš kao što je i Bog koji je sam po sebi zagonetka do koje se treba penjati ljudima predugačkim ljestvama, a što je stvaranje svijeta ni iz čega nego pjesnička igra. I pjesnik i Bog su što bi rekao Lorca daleki i sami.

Baudleare je Lohengrina razriješio od zemaljske i vlastite tjelesne težine s osječajem naslade kakva se može očutjeti samo u visinama kad se ljudska mašta razmilila u samoći iznad beskrajnih nebosklona obasjana rasplinutom svjetlošću prejasne vedrine sa sve jačim porastom sve intenzivnije rasvjete, sve užarenije bjeline u kakvoj pliva slika duše koja uzlijeće u slapu svjetlosti u ekstazi svijesti i raskošne putene miline uzvišene iznad svake stvarnosti, osjećaj duhovnog i tjelesnog blaženstva izolacije i razmatranje nečega što je neizmjerno lijepo na rubu nesvjesti rasprostranjenja, daljine koje se pretežu do beskraja.

Poezija, ova despotska muzika naslikana na crno osjenčanom platnu razdrtom maštanjem opija svojom, vrtoglavom opojnošću. Sve su pjesme kao rijeke. Imaju svoj izvor, svoje korito, svoj tok, svoj uvir. Pripadaju svim zemljama kroz koje protječu, kao i pjesme svim ljudima koji ih čitaju.Ova muzikalna družina i ustrojeni užici izmješani su s grozničavom nasladom koju prekida strava trajno prijeteći da će ugasiti našu žeđ koja se opet od miline vraća ne gaseći se zapravo nikada, udaranje bijesnog srca sa treperanjem svih ćutila neodoljivi imperativni puti tu odjekuju čitavim riječnikom ljubavnih onomatopeja poslije satanskog uznemirenja, maglene ljubavi slijedi odmah blistavi zanosi kliktanje slobode, uzdasi zahvalnosti. Odjekuje urlanje okrutnih vapaja žrtava kosama bogohulnih žreca, a literatura nije zabava nego mistično i filozofsko razmatranje svih važnih pitanja životnog smisla ili besmisla kao što je o tome govorio već i sveti Augustin sa simuliranim ekstazama hetero i homo erotizma, fraziranjem i vrhunaravnim misterijem orgazma kao o novootkrivenom smislu života. Platonska definicija ljepote je da je lijepo sve što je dobro. Maštanje i erotska sloboda uzbunila je svijet.

Bit velike umjetnosti je zahvalnost no umjetnost skriva nešto neobjašnjivo ona je kao pero kroz koje nam govori genij. Michelangelo je rekao vidio sam anđela i klesao dok ga nisam pronašao. Marcel Proust pak kaže da zahvaljujući umjetnosti umjesto da vidimo jedan jedini svijet, ovaj naš, mi vidimo kako se on umnožava pa koliko ima originalnih umjetnika toliko svijetova nam stoji na raspolaganju. Vječna su pitanja tko je to čovjek, odakle je došao, zašto smo ovdje, što radimo, kamo idemo, što je to um, zašto um ne može obuhvatiti apsolutno sve? Postavlja se i pitanje je li znanost ubija dušu u smislu poezije. Postoji neka tajanstvena stvar koja se zove svijest. Pitanje je i je li znanost ubija estetsku osjetljivost, umjetnički senzibilitet, kreativnost. Znanost ne ubija dušu, daje duši stalno i ponovno rađanje. Mi žudimo za dubljim smislom života, dubljim maštovitijim razumijevanjem otajstva postojanja. Svijest je uvijek misteriozna i znanstvenici to priznaju. Umjetnost sudjeluje u stvaranju čovjekove slike o sebi i stvarnosti.