Željko Bajza | Promišljavanje života

 

Ne mislim, niti mislim da je narod u gomili znao što treba poduzeti da bi tlaku smanjio, dače dokinuo i puteve si za bolji život prokrčio. Ali bilo je nekih među njima koji su znali što treba raditi. Nedaleko ovih dvorova, ovih sjajnih kraljevski uređenih dvorana, dvorana sa slugama, sobaricama, vincilirima, španovima, konjušarima, sobarima, pisarima, blagajnicima kićeno odoriranim vojnicima grofovskih banderija nalazile su se kolibe sa zemljanim podom, a u tim prostorijama spavala su zajedno i čeljad i stoka. To je ta pravda o kojoj govore? Valjda se slažete sa mnom da povijest nije skup događaja u kojem samo sudjeluje masa, da nije samo skup sukoba između bogatih i siromašnih nego da je povijest zbir ljudskih napora da se izdigne iznad svoje zadatosti, svoje ograničenosti postojanja na zemlji. Što širi pogled što dublje poniranje u ljudsku dušu to je povijest i zato me zanima što je bilo s pojedincem, a ne masom. Smatra se da je još pred pedesetak tisuča godina u Zagorju u špilji Hušnjakovo i u spilji Vindija živio pračovjek tipa neandertalca. Drži se da se ovdje negdje po prvi put pojavio i naš čovjek homo sapiens ovakvog izgleda i ovakvog sadržaja kao što smo mi danas. 

A ovo što vam je pripovijedam je pripovijest o promišljavanju života, popijevka slave i muke, kronika osebujna, navlastita, znamenita, što se škole dubokog nauka dostoji. Po milosti Božjoj u nauk starih mojih jesam bogat dosta. Ja se s njima razumijem, s njima se razgovaram. Ja sam njihov suvremenik. Iako je ovaj svijet tenja i nestalnost, a verba volans multus, svejedno jedanput izgovorena za uvijek ostaje riječ i sve će ostati zabilježeno u svemiru. Meni se dostoji biti več star, nauk pretkov primiti. A baščinu prijeti,  znači baščinu vuzdržavati, v srce ju zeti, a bogatstve je imeti i imeti vu pameti. Ja čutim duh riječi starinske kao pjesnički špigel narodne intime. One su svjedok kontinuiteta i trajanja, odjek Europe, tu na zadnjim naborima Alpi. Tradicija uvjetuje moje razumijevanje i živi u mojem shvaćanju. Kako je moći znati nešto o sebi ako pred sobom nemaš povijesnu sliku koja osvijetljava vlastite postupke. Največi nauk je navlastito onaj s kojim oci i matere djecu svoju naučaju, imajuči korist njihovu pred očima, želeći povoljnoga cilja zadobiti. Od skrbljivoga oca učitelja večeg nema. Tako mene otac moj nauča, kao ti svojega sina, da za uvijek bu ostalo ono što traje od davnina.  

Iz naroda ja sam učio o ženidbi, krstitkama, meštrije i trgovini. I naši oci koji su stolovali pod starim krovovima, trajuč svoje varmeđijske dane su pripovijedali da tako su i stari naši radili pa su svega dosta imali. A ja u obličju k ocu sličan, u sebi nosim disanje svih epoha. Sve što je bilo do sad pokrito, kroz malo bu svima očito i djela koja učinjena jesu, na oči mnogih prikazana budu. I ja sam tu rođen gdje su djeca osmijehe pretvorila u cvijeće. Sretni moramo biti ako uspijemo pomiriti ambijent svojega detinjstva s voljom za čekanjem da iznova propupa senzibilitet s kojim ćeš moći osluhnuti zvuk one trave, lepet onih ptica, miris onoga drveća i mukli zuj bumbara koji pored mene zvrnda. Ja sada stojim u tišini, tako kao Sezanne, nepokretan, dok  mu pogled prelazi preko brijega Saint-Victoire i čeka da se porodi njegov “mali dojam”, kako je govorio- boja njegove ingenioznosti.

Točno je to da povijest ovoga kraja između Drave, Save, Sutle, Macelja i Medvednice ne počinje  dolaskom Hrvata niti dolaskom Čeha, Leha i Meha. A što možemo reči o jeziku? Jezik je drvo narodno koje u zemlji ima tak veliko korjenje da se van nikako ne može izvuči. Arbor vitae je drvo življenja. Drvo je simbol životne borbe. U krščanstvu to je križ. Križ zamjenjuje starozavjetno drvo, drvo spoznavanja dobroga i zla koji proizlazi iz raja zemaljskoga. Sveti Bonaventura sjedi na stolcu i premeće svoje teorije o nedodirljivosti. On misli kako lingvistika ide od dijelova prema cjelini. Ljudi žive u rutini. Čovječanstvo je u zbrci. Ja šlabekujem kao dijak “abecevicu”. Sa slavonskim libaricami splel se Reljković, iščuč azbuk horvatski, isto kao i  Vitezović.