Andreja Malta | Duh

Samo je vrag znao one kobne večeri koliko je bilo sati. Crvenih, od plača natečenih očiju zaključavala sam vrata jeftinog, usranog kafića u kojemu sam radila. Prije nekoliko sati završila je još jedna moja neuspjela ljubavna veza. Tip se čak nije ni potrudio doći mi to osobno reći, nego mi je to javio preko chata, na mom facebook profilu. Koji kreten! A stvarno sam ga zavoljela, bio je nekako neodoljivo sladak u tom svom kretenizmu. „Koji usrani šupak!“ pomislila sam dok mi se iz očiju ponovo sasuo slap slankaste tekućine. Uz to su se iz nosne šupljine polako ali sigurno počeli spuštali i obavezni pratioci suzne doline, ljepljive bale, koje sam jednostavno uklanjala brisanjem u rukav majice.


Bila sam gladna poput zvijeri, čak ni nekoliko nedavno ispijenih boca Žuje i upravo zagašeni skunk nisu mogli zataškati to dosadno kričanje u želucu.

Svijet je spavao, grad je spavao, ulica je spavala. Jedino je tu i tamo je po trotoaru protrčao pokoji štakor, izgubivši se netragom. Stajala sam ispred kafića, nesretna do bola, polupijana, osjećajući tek lagano djelovanje loše trave, čiji se opušak još nije do kraja zagasio.  Dok sam tako stajala i stajala, u daljini se nacrtao nekakav tip, koji se polupijano kotrljao niz ulicu. Ravno prema meni. Primijetila sam kako u lijevoj ruci drži bocu. I tako se taj lik polako dokotrljao do mene i zastao. Bio je poprilično ružan, muškarac, nižeg rasta, ukrašen debelim, napuhanim trbuhom. Vlasnik izboranog lica, duže, pomalo valovite masne, neuredne kose, začešljane prema natrag.  Okrugle oči, pijano su se sjajile, velik ružan nos i debele usne u mraku činile su ga još ružnijeg, nego što je možda zapravo i bio.

„Čao Bella!“ rekao je i ponudio mi bocu. „Ajde, cugni malo, nije loš taj viski, iako mu cijena nije baš nešto…“ ponudio me.

Nisam se baš puno nećkala, ionako nisam znala kud ću sama sa sobom. Dobro sam potegla i vratila mu bocu. „Hvala…“ promumljala sam kroz nos.

„Ja sam Henry.“ rekao je jednostavno,  pruživši mi ruku.

„Mei.“ uzvratila sam uz nesnosno kričanje u želudcu koje se sve više pojačavalo.

„I? Što radi lijepa Mei u tako kasno- rane sate sama na ulici?“ upitao me pripalivši smrdljivu cigaretu.

Umjesto da mu odgovorim, počela sam ponovo neutješivo cmizdriti. Nije to bilo čak ni cmizdrenje, bilo je to više nalik zavijanju ranjene kuje.

„No, no…“ rekao je sućutno, ponovo mi pruživši bocu. Hlapljivo sam pila, kao da ću u tom jeftinom piću konačno pronaći tako željenu utjehu.

„I?“ nije se dao, nastavio je s propitkivanjem.

 „Ah,sranje, samo sranje…kud god da se okrenem… Radim u ovoj jebenoj rupi, a  diplomirala sam arhitekturu…Ne mogu naći pošteni posao…i…i…“ jecala sam kroz slapove suza, „ostavio me kreten, kojeg sam voljela…zapravo mislila sam da ga volim…mislila sam da me voli…“

Zagrlivši me preko ramena, posjeo me na obližnje stepenice i ponovo mi pružio bocu. A ja sam pila i pila…

„Znaš, ja sam pisac.“ rekao je. Svašta sam prošao u životu. Život je zajebana zvjerka. Pogotovo nama umjetnicima. Uvijek sam bio drugačiji od drugih. Oni su se smijali meni što sam drugačiji, a ja sam se smijao njima što su svi isti. Imao sam i puno žena. Puno ljubavnih veza koje su se raspale poput kartonske kutije na kiši.“

Ponudio me cigaretom i oboje smo zapalili.

„Žao mi je, Mei.“ rekao je dok je uvlačio dim. „Ne očajavaj. Upoznat ćeš ti nekog drugog, još  te krasi rosa mladosti. Život je pred tobom. Naći ćeš i posao. I ja sam svašta radio u životu, da bi preživio. Nemoj plakati, dijete. Osjetila sam kako mi se želudac pretvara u ogroman grč i kako mi postaje sve hladnije i hladnije.

Osjetivši moje drhtanje, zagrlio me jače i nastavio:„Cigareta me jednom naučila lekciju o ljubavi-kada stvari dogore, ugasi ih. Pali slijedeću.“

Još smo neko vrijeme sjedili uz sad već praznu bocu u tišini noći, koja se polako spajala s nadolazećom zorom.

Odjednom se digao, poljubio me u čelo i rekao:“Vrijeme je. Moram ići. Zbogom, Mei. Čuvaj se!“  izgubivši se bez šumno teturajući niz ulicu.

„Jebote, pa to je bio Bukowski!“ bilo je zadnje što sam rekla, prije nego što sam izgubila svijest.

Otvorivši oči, iznad sebe ugledala sam neka nepoznata, zabrinuta lica i sve je bilo tako bijelo i hladno kao da je upravo pao snijeg.

„Evo, konačno se probudila!“ rekao je duboki muški glas i prošao mi rukom preko oznojenog čela.

„Malo je falilo, skoro smo je izgubili.“ nadovezao se drugi, ženski glas a ja sam utonula u duboki, okrepljujući san.

Nekoliko dana poslije bila sam puštena iz bolnice, uz naravno, hrpu dobronamjernih savjeta. Srećom nisu zvali muriju.

Na izlazu, stajao je skrušeno, uza zid prislonjen, onaj bivši, Kreten. „Odjebi!“ rekla sam odlučno i produžila prema trafici u blizini. Kupila sam kutiju cigareta i skrenula u prvi kafić koji mi se našao na putu. Udobno sam se smjestila i naručila kavu. Dok sam ispijala crnu, jaku tekućinu, sjetila sam se što mi je one nesretne večeri rekao Henry. O cigareti i lekciji o ljubavi. Otvorila sam kutiju cigareta, zapalila i duboko, s neopisivim zadovoljstvom povukla prvi dim.