Kolumne

subota, 30. srpnja 2016.

Srebrenka Cernić Hotko | Sanjari virtualnog kaosa


Čijem vremenu prkosim dok zvona obližnje crkve zvone? Volte, ali me malo briga za to. Iščašenog razuma, na jedvite jade sakupljam  ostatke prisebnosti. Jer eto, negdje ima nekih kojima je sve jednostavno i normalno. Zaglavim u neke spise koje valja prostudirati, pa naletim na račune, neplaćene, naravno, pa bijesno odložim rad na neodgodivo vrijeme.

Prošećem sveznalicom, koju, eto, mogu i na WC ponijeti. Pišu ljudi. Pišem i ja; pa što?!  Neki pametno zbore svoju istinu. Pitam se postoje li neispisane misli i čitam. „Vidi, vidi“, divim se iščitanim redovima. Ima, ima. Što bi značilo da nisu nestali pisci, već čitači. Onda sam se i ja negdje zagubila.

Slažem slovo po slovo. Ovjenčam riječ, pa njome i rečenicu. Poznato. Pomislim da sam to negdje već pročitala. Tako je to, kada čitaš te šarene stranice što bljeskaju s ekrana. Preletim sadržaje stranica na kojima sam registrirana, a nisu Facebook. Poželim  mnogo redaka ispisati, ali su misli brže od ruku koje slovkaju tastaturom. Vrijeme leti, a ja se i dalje šećem virtualnim svijetom. Pomičem granice izgubljenog vremena. Savršenoj istini suprotstavljaju se nesagledivi bizarni komentari. Ah, ta zasebna istina, pojmovna savršenost; poput ljepote, umjetnosti. Svaki put kada se uputim u  posebnosti, osjećam breme neznanja. I nije me briga za pravila, ali mi je važno osobno prihvaćanje ispisanoga. Prečesto mi se sve pretvara u trivijalnu riječ. Netko je to, prije mene, izrekao puno ljepše, mudrije. Odustajem. Pospremim napisano. Gubim spisateljsko tlo pod mislima. Temeljna podloga za preispitivanje osobnih potencijala. Mogućnosti su nešto sasvim drugo. One podrazumijevaju nešto komercijalno . U tome se nikako ne snalazim. I usprkos svemu, htjela bih nešto reći. Htjela bih da me čuju i vjeruju mojoj riječi. Zvona obližnje crkve ponovo zvone… Volte! Nije me briga.

Peglam pogledom tekstove. Nisam sigurna što tražim. Preslagujem dojmove iščitanoga. Pohranjujem ih jer neodgodivo vrijeme obveza vrišti. Kao da je to nekome važno, osim meni samoj. Mislima mi vrludaju riječi: “danas sam tužan za tisuće ljudi“. Skleroza je opasno zalupala na moja sredovječna pleća pa ne mogu detektirati autora. Kakogod, rečenica mi ne daje mira. Ljuta sam jer me pecka, a ne znam razlog. Ne razumijem. Lijepo mi zvuči, ali je ne shvaćam. Teško se nosim i sa vlastitom tugom. Točnije, ne želim je u svojoj blizini. Što bi onda to trebalo značiti da sam tužna i za još koga, ni manje ni više, nego tisuće njih?! „Licentia poetica“, reći će mnogi pa dodati: „nemaš literarnu petlju da to shvatiš…“ Zadnja mi je misao ostala lebdjeti. Treba umjeti iz ropotarnice srednjoškolskih znanja izvaditi dio o logici. Logičke figure se cere, plaze jezik, a ja glupo zurim u tekstove na ekranu. Kopka me neusvojeno gradivo. Uspješne starlete, modne ikone oba spola,  postadoše novokomponirani autori uspješnica. Pitam  se o smislu vlastitoga pisanja. Nisam starleta. Vjerojatno. Ne, sasvim evidentno i sigurno, nisam. Čija pismenost je dovoljno snažna da odgovori na poplavu trećerazredne književnosti pod medijskim kišobranom. Kada su mediji u pitanju… gubim svaku bitku, jer… Mediji su komercijalna hrana nekih novih literarnih vrijednosti. Nikako ne želim elaborirati jednom izrečenu misao kako je novinarstvo prostituirajući posao. Djelo bi trebalo biti svjedokom vremena; imati estetsku dimenziju, autentični izvor; ili?! Loše shvaćeno gradivo. Gdje li  sam se izgubila u kodeksima svih mogućih vrsta?  Zvona obližnje crkve se i dalje čuju. Volte! Ne hajem.

Profesor književnosti, emeritus, nesretan je. Pamte ga po „pustim“ redovima iščitane teorije književnosti, koja je, pretpostavljam, bila ispitna literatura. Možda je on tužan za tisućama studenata koji ga pamte samo po tome. Možda je i moja tuga dioničko društvo svih nezadovoljnika kojima su mediji pojeli smisao riječi. Tehnologije copy-paste, sviđa mi se-ne sviđa mi se; zamka su maštovitosti. Krvnik lijepe rečenice, u kojoj bi trebala carevati mudrost. Uh, pa i to je već, mnogo meritornije, ispisao profesor. A ja, kao novokomponirani surfer, zaključujem: sviđa mi se. Bez brige i pameti, samo stisnem miš, da ne kažem kursor. Kamo je ishlapila žeđ za spoznajom, znanjem, prvenstveno lijepom riječju, mudrom rečenicom?!? „Tko pita, ne skita.“ Pravdam poslovicom svoju prepisivačko-čitalačku djelatnost. Neodgodivo vrijeme steže podsvijest, nervozno i opako. Tome usprkos, tragam za lijepim, ispisanim mislima. Nadam se da ću pronaći odgovor na nedeterminiranu  količinu tuge. Mučim se mislima, pisanjem. Čemu, kada je dovoljno pritisnuti kursor. Počinjem razumijevati što je autor „tuge za tisuću ljudi“ htio reći. Nije bitan motiv, sadržaj, ali je bitna poruka. Shvaćam. Kako sam bila i ostala glupa. Imala sam prilike saznavati, učiti i usvajati. To sam činila površno i nekompetentno. Danas sam, čini mi se, još manje kompetentna. Poruka. „Poruka je bitna“, sijevnulo mi je. „Tuga za tisuće ljudi“, odjednom postaje smislenija rečenica. Nekada, srednjoškolsko nerazumljivo traganje za  poantama, porukama, idejama u zadanim literaturama, naglo postaje važan činilac tehnike čitanja. Samo bez kursora, molim. Zvona obližnje crkve zvone. Volte! Zanemarujem ih.

Izdavačke kuće pune su, prepune bestselera. Tužno. Moguće i za tisuće njih. Dezorijentirani ukus prvi je alarm za javno mnijenje. Bojažljivo to zaključujem, jer javno reći svoje mišljenje, gotovo je isto što i dobrovoljno pristati na linč. Nevažno je pljuvanje od strane nove generacije menađera, glasnogovornika, mladih eksponiranih stručnih suradnika. Ali je bitno, dapače vrlo važno, što nositelji budućnosti neće razumjeti vapaj za standardima dobrog ponašanja. Bonton. Većina poznaje riječ, ali ne i smisao. On ima i sinonime za koje malo marim, ali mi je bitno koliko vjerujemo pravilima lijepoga ponašanja. Za države, društva i skupove govori se o protokolu. Zato dobar ukus, kroz šumu besciljnih (nadasve pleonastičnih)  pravila gubi prihvatljivost.

Zaključujem da me lascivne scene spavaćih soba, inih biografija i autobiografija, nimalo ne zanimaju. Postale su sinonim neukusnih lamentacija. Intimni buling. Degutantno razvlačenje libida u neograničenim količinama. Vulgarizmi postaju interpunkcije. Gutaju epitete, melju ih i ispljunu u nešto što bi trebalo zvati rečenicom. UKUS!! Radi se o ukusu koji je kliznuo s obiteljskog stola, izvjetrio iz dnevnog boravka i , najžalosnije, nestao iz osnovne naobrazbe. Uljepšao se novokomponiranim epitetima; postao dio cool generacije (kojoj nije strana droga, alkohol i nasilje) u kojoj je „smješko“, zagrada-točkica, osnovna komunikacija. Čini se, tim novim generacijama, kako znaju čitati između redaka. To je znanstvena fantastika, neka mi oproste na slobodi procjene. Dragi profesor, emeritus, i dalje može ostati miran u svojoj tuzi. Nitko je neće narušiti. Odgovore na poplavu neukusa traži šačica, zanemarujuća manjina. „O ukusima ne treba raspravljati“. „De gustibus non est disputandum.“, spremno će iskočiti iz svake riječi nemeritornih dušobrižnika. Rijetki će priznati da je estetičko rasuđivanje u krizi. Najžalosnije je što to neće ni primijetiti. Tako će naš profesor žalovati jer će pravo na vlastiti ukus prevagnuti nad osnovnim smislom mudrosti o ukusima. Izgubili smo bitku i prije negoli smo krenuli u nju. Sada više i ne obraćam pažnju na zvona obližnje crkve. Volte! Neka zvone.

Bojim se riječi. Nekih riječi. Pojela me avangarda neukusa. Izgubila sam osjećaj za lijepo. Strah od violončela, klavira, violine, stjerao me u zapećak. Zvukovi instrumenata, svijet riječi  ispisanih romana koje sam pročitala, činile su me dostojnim  uživateljem, ali nekada. Danas?! Populacijske izoliranosti. Taštosti na osobnosti i neobičnosti. Individualnost prije svega. Žalosna individualnost. Nema više taštosti na znanje. „Dragi moj profesore“, sama sebi govorim, „genijalci su nekada stvarali za patos. Jesam li dobro rekla? Znam, ali mislim na onaj plemeniti, iskonski ...“  Trenutno, poput onih kojima nedostaje osjet mirisa i okusa, ja lutam stranicama virtualnog svijeta, tražeći spas od gubitka. Gubim sebe, svoje emocije, vjerovanja, mjerila, i u konačnosti smisao pisanja. Ostaje mi smješko, crtice i zagradice, a potom nerazumijevanje. Možda biste Vi,  razočarani profesore, razumjeli moj strah. Autor ste tekstova u kojem panično tražim izlaz za vlastito  nesnalaženje u neukusnim, nemaštovitim i prozaičnim mislima. No, tko sam ja da tješim Vas, čovjeka od znanja i pera? Izgubljena duša koja je pronašla spas u vašim teorijama i predavanjima. Cijenjeni moj profesore, didaktičnost više ne stanuje u našim tekstovima. Osokolila sam se i napisala ono što mislim potajno se nadajući da mogu vratiti dobra stara vremena autoriteta koji znaju znanje. Onih kojima je vokacija znanje, proučavanje, pa slijedom toga, podučavanje. Muči me nekompetentna svakodnevica u kojoj postajemo kursori virtualne stvarnosti. U njoj, odavno, ne egzistira mudrost, već materija koja kruh znači. Dragi moj profesore, zvona obližnje crkve uporno zvone, ali ja ih ignoriram. Volte! Nije me briga.

Moda, estrada, raskoš, slikovne identifikacije, otvaraju put nepoćudnim reakcijama. Glamurozne kuhinjske eskapade, trendovi u modi odijevanja, komunikaciji, izbacili su me u zapećak oronule kuće bez krovišta i adrese. I kada zabrinuti profesor govori kako je sve podređeno potrošnji, kako individualizacija ukusa pokapa tradiciju, kako je izgubljena estetika rasuđivanja svedena na razinu svakodnevnog svjetonazora i politiku, suosjećam, brinem i tugujem zajedno s njim. Dekadencija. Poznat je to pojam, ali prečesto korišten, pa time preživljava vlastitu  imaginarnost. Dekadentni smo svi koji želimo stare vrijednosti. Kako li su tek Amerikanci dekadentni?! Njima je Ustav neizmijenjen već stoljećima?!!! Genijalni umovi ostavili su nam neprocjenjive spoznaje: poticaj. Savršene parametre razvoja, napretka i života. Osjećam duboku postiđenost. Upadam u posvemašnju bizarnost pa mi je asocijacija vlastite gluposti vic o plavuši koja pokušava upozoriti vozača kamiona zimske službe da mu ispada teret, a on joj konačno, uz sočne komentare, nakon nekoliko kilometara, kaže kako cestu posipa solju. Oprostite, profesore, na digresiji! Vašim predavanjima nikako ne pretpostavljam vozača, a još manje slatku plavušu. Možda tek hladnoću. Duboku, nemilosrdnu i razarajuću. Vjerujte mi na riječ, dragi profesore, trudim se naći  ravnotežu. Slažem se, kič je opreka sofisticiranoj visokoj umjetnosti; izraz opadanja ukusa ako ga gledamo u kontekstu svakodnevice. Genijalci, umovi posebnih nadahnuća i sposobnosti, ostavili su nam u naslijeđe neprocjenjive vrijednosti, koje smo postavili na tezge prestiža, pa  ih rasprodali pod okriljem neznanja u korist neke imaginarne skorojevićevske filozofije imanja. Zar i to nije vic?!? Kada kaže, ako razumijem profesora, kako je ukus moć prepoznavanja vrhunskog umijeća na osnovi tradicijskih vrijednosti koje su doživjele svoju potvrdu, vjerujem svakoj toj riječi. Onda me ubije njegov zaključak kako je  moda moć. Kakav Kant, kakvo rasuđivanje, kakvi estetski uzusi… Sve je postalo modno opijanje kratkotrajnim vrijednosnim sudovima imanja. „Znanje, imanje“, TV emisija o Mili koji ima kombajn, a on je njime sve živo i neživo pregazio. Svaka nam čast. Gubimo tlo pod sličicama, ikonicama i znamo tamo neki (pigeon) engleski. Koga briga  ima li to vrijednost. Ona je odavno ukradena estetskom životu pisane riječi. Estetika? Što je to? Nešto za jesti? Riječ više nije dio rečenice. Pa što; niti pisana, s ovjerom, više ništa ne vrijedi. Kada je tako, zašto se mučimo tražeći ljepotu ispisanih misli?! Čemu se trudimo pisati o nestalim častima, izgubljenim mislima. Otužno. Vlastitom jeziku, pretpostavili smo znakove i osiromašili ga za složene rečenice sa smislom. Ma, kakve ja to dileme imam kada smo dozvolili britvici da  postane subjekt, predikat, u krajnosti, osnovna komunikacija. „Brijem da si brijač nabrijan za brijanje“. Osluškujem. Zvona obližnje crkve utihnula su. Nervozna sam.

Negdje u šumi globalizacije neukusa izronio je tekst o prognanoj priči. Priči čije stihove, naizust, i danas, pamte brojne generacije. Izgubljena u taštim preporukama, rušilačkih razmjera; neobranjena, pala je na koljena jezične taštosti koju djeca niti shvaćaju, a još manje prihvaćaju. Jednostavno, a meni nepojmljivo, tim više nespojivo, sa pogledima jednog jezikoslovca. Frustriranog? Možda. Poziciju da sudi, odlučuje i presuđuje pretvorio je u nevjerojatnu zabludu zaljubljenicima  narativnog djetinjstva. Kada ne bih znala o kome se radi, rekla bih da je to primitivnost  koja nas guši i ubija. Kako znam tko je i što je, iz respekta ću reći… Ili neću?!? Kao obično piskaralo, zaslužila bih tužbu. Stoga sam, nemirna, sa napadom savjesti, pomno proučila priču, poruke, mišljenja djece, komentare…; pa tek onda odlučila Ježurki Ježiću stati na branik od zaborava. Priznajem, sebično se upuštam u boj. Braneći njega, branila sam i osobnu izgubljenost.

Nekako s riječju, spisateljica, sveučilišna profesorica, prije svega, kaže kako je tom pričom ispisana „emocionalna povijest predanih čitatelja“, a bile su to timariteljice djece do xyz korijena rodbinske skale, koje su „u boju svojega glasa unijele tonove i naglaske naših predaka“. Trebamo li to zaboraviti, zanemariti i previdjeti? Osobno, gnušam se zaborava na djetinjstvo, zanemarivanja slatkih snova nakon ispričanih priča. Prisjetih se vlastitoga iskustva. Prepoznatljiva slikovnica, poznat i dobro naučeni tekst… i dijete u krevetu kojem čitam. Činim to sve češće. Gotovo svakodnevno. Poput rituala izgovaram naučene rečenice, stihove basne, personificirane priče. Napokon, upečatljiva sjećanja djeteta koje  napamet izgovara stihove priče u kojoj vrline življenja rastu u poruke; čine me pravom roditeljicom. Na žalost, iste poruke, postale su tek dio blijede slike obrazaca ponašanja (pa i mojega sina čijim se smatram kreatorom). Treba li dozvoliti jezičnom licemjerju; stručnom čistunstvu da (jer je  u poziciji  darovati sebi to pravo)  kroz pozadinu  kojoj dječja priča ne može parirati, kako bi obranila opstanak, izgubljene snove, provede naumljeno gubilište priče. I onu, temeljnu važnost (za djecu)- priču za laku noć.?!? Nisam sigurna, nisam mjerodavna i nisam netko… ne mogu mijenjati, ali mogu reći, nadati se i vjerovati.

Priča o Ježurki je personificirana tuga o vrijednostima koje smo zaboravili, dozvolili da se izgube. Slutim da smo ih, poput tijesne odjeće, odbacili. Nažalost, nitko nije našao za shodno pokupiti je, kao stare, dobro provjerene stvari. U maniru  prihvaćene, zdravo za gotovo, megalomanske filozofije (ne)imanje-znanje. Svjesno tragam za povjerenjem u ispisanu riječ. Tako se rado sjetim večernjih sati čitanja, kada me četverogodišnjak upozoravao na krivo iščitane redove dotične priče. Od umora sam preskakala dijelove teksta, ali ih je on uredno pohranio u memoriju, premda nisu bili jezično pročišćeni. Pitam se od čega je trebala, ta priča, biti pročišćena?! Ježurka Ježić postaje moja sjeta, moja tuga. Odjednom egzistira  kao  dio moje „tuge za tisuću ljudi“. Vjerovanje, kako prava riječ može oplemeniti, sumorno ovija i previja moje misli: „ A nosila sam  je po vrtu, okolišu; utkala u sebe, svoje potomke. U čemu griješim.?“ Nisam pronašla odgovor ni nakon, povratne reakcije svih, koje sam uspjela anketirati. Zamolila sam ih samo jedan odgovor: “Je li Vam poznata priča o Ježurki Ježiću?“ Svi odgovori bili su pozitivni, a gotovo većina, je dodala dopro pamćene stihove. Kada bih mogla; bila NETKO… Ne bih morala ništa činiti, jer se takove stvari, zanemarivanje i zaborav, ne bi niti dešavale.

Priča govori o Ježu koji luta danju, a sa sumrakom hita svome domu, u dobroj vjeri uspješnog dana, radinosti, strpljivosti, i pravednosti. Zato sniva mirne snove jednu noć, pa drugu i tako redom. Svakim novim danom, on drugima, kroz svoje vječno lutanje povratak domu servira kao novu dimenziju sigurnosti i vjerovanja. Nikada svjesno i ciljano ne napada. Simbolički parira zlobnim šumskim sustanarima, prkosi redom, disciplinom, pa i empatijom. Rekli bismo- bodljikavi samaritanac. Sustanari šume posustaju, jer nose u sebi ogromnu količinu ljubomore koja truje misli, posebice zamagljuje ono zdravo, krepko, rasuđivanje. Umorni od arogantne obijesti, dozvoljavaju da propusti haraju kobnim putovima, pa time pridonose pojedinačnom propadanju.  Vuka je ubila seljačka hajka, medvjeda izbole pčele, a divlju svinju dohvatili lovački meci .. Priča nas podsjeća na mane i vrline ljudske prirode. Instinktivno tješi: „ Ah, postoje. Negdje u pozadinskim snagama uma, koji verificira vrijednosti; postoji naznaka da razlikovna moć dobra i zla  postoji.“

Djeca bezrezervno uživaju u neustrašivim junacima. Dive se njihovom stoicizmu. Dječje, krhko samopouzdanje osnažuje priča o jednom ježu. Plemenitom, istinoljubivom. On voli svoj dom. Dovoljno malen, a  dovoljno velik; umjereno dozirana ravnoteža u kojoj djeca, pa i odrasli, prepoznaju poruku, čija je jasnost neprikosnovena. Poruka bi se vrtjela  oko ljubavi prema vlastitome domu, istinoljubivosti, pobjedi dobra nad zlom. Kako reagirati kada priču protjeraju sa popisa lektire. Nepodobnost smo dosada, sretali samo u korumpiranim društveno-političkim, i inim kontekstima. Nikada u školskoj literaturi. Priča odjednom, bez pojašnjenja razumljivog djeci, postaje disident lektire. Sreća je da u tome nisu željeli sudjelovati svi. Ježurka je ostao stanar brojnih dječjih soba. Zašto i čemu, gotovo je nepotrebno elaborirati. U njoj se stidljivo skriva podsjetnik na zvona obližnjih crkvi, koja ne zvone samo kako bi obilježila kvartale sata. Ona zvone, sve tužnije, kako bi navijestila promjene; sve duže i češće,  kako bi probudila uspavane vrijednosti. Nježna, decentna, ali usprkos tome, nepotkupljiva i uporna. Žalosno je što je mnogima njihov zvuk nejasan. Tragično, jer je, uz sve, sasvim nečujan.

Zvona obližnje crkve odavno su utihnula.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.