Kolumne

srijeda, 20. srpnja 2016.

Natali Šarić | Oko didovo



– Oko didovo, uputi se čim čuješ vlak. Ni trun ranije ni trun kasnije. Jesi me čuo?

– Jesam.

Marko živi u majčinoj kući, skromnoj prizemnici s početka ulice koja vodi prema pruzi, šesnaest godina ušuškan u gradić s jednom školom i desetak dućana. Majka je otišla na četrnaesti, a otac na prvi rođendan. Nije ga upoznao, ali je majku znao ko sebe. Utabala mu je sve što je bilo do nje. Odrástao je mirno, vedro i sigurno. Kuća im je bila puna dobrodušnih mještana, bez posebnog povoda. Mjesto gdje ljudi jednostavno svrate kad požele strpljivog sugovornika. Takva je bila majka. Da je odrastao s nekim drukčijim, možda bi strepio od svega. Danas je momak koji uveseljava i kojemu se može vjerovati.

Taj njegov kućerak, od dvije sobe, kuhinje i kupaonice, zamijeti se po cvijeću. S koje mu god strane priđeš, nešto cvjeta, raste ili pupa. Marko vrijedno plijevi i cvijeće i povrće. S istom brigom i zahvalnošću. Pamti svaku riječ kojom mu je majka pričala o zemlji. Ona nas nahrani pa u cvijeću drijema – govorila je – zato i o cvijeću s istim žarom brini. Tako i radi. U kući je oduvijek toplo. Sobe su opremljene naslijeđenim drvenim namještajem, porculanskim figuricama, miljeima i toplim sjenama. Ništa tu ne odskače niti smeta. Mjesto za jednostavan život mirnih ljudi.

On nikad nije upoznao bijes. Možda malo tuge, jer majci nije bilo lako, ali bijes i obijest nikad. Kako bi ga onda znao prepoznati. Načuo je da postoje i drukčiji ljudi od njih, ali je ona to strpljivo sklanjala. Da bar nije. Kao što nije znala da ga neće moći dovijeka čuvati. U naslijeđe mu je ostavila vjeru u ljude kao dobre. Neki za cijelog života djeci ne ostave ni traga. Nije se dovoljno roditi kao čovjek. Čovjekom moraš postati, znala je majka reći.

Već dvije godine taj mladi čovjek ne propušta ni dana posjetiti djeda Marka. I to uvijek prije podne jer djed popodne voli ubit oko. Kako unazad dvije godine, tako i danas, na zvuk vlaka se odjene i krene niz ulicu. Uz trotoar se nižu -ići, -ići, -ići i -ići, gdje se od postanka rađalo, ženilo, umiralo i živjelo. Kao i u mnogim manjim sredinama, samo je pruga u taj mir donosila brigu ili razbibrigu. Preko pruge je živio djed Marko. Znali su ljudi reći – dva Marka uz prugu, kad bi se zanimali za njihov život. Ali ne često. Ljudi se ljúdi češće sjete kad su u nevolji, nego kad ih život ostavi na životu, ali i to prođe. Tri dana čuda i dosta. Tako su se spominjali djed i unuk Marko na Markovu rođenju, na Markov prvi i četrnaesti rođendan i mislilo se – neće više. E, hoće.

Mladić prijeđe prugu, popne se na trijem i uđe u kuću. Svaki dan, uz miris duhana, miriše i juha. Djed oduvijek kuha, čak i dok je baka bila živa. Unuk je pamti vrlo dobro, ali je, po djedu, otišla prerano jer se znalo da je to prava ljubav premda se u tom kraju o ljubavi baš i ne govori naglas. Juha nikad nije izostala. Misli čovjek da je to predjelo, ali ne i u Markova djeda. Do ruba tanjura, gusta i puna svega. Ako se nekad netko i usudio negodovati, shvatio je da je dirnuo u sveto jelo. Tako i unuk, žlicu u ruku pa polako. Šuteći.

Nisu to bili trenuci teške tišine, nego poštovanja i mira. Nakon ručka, sjeli bi i opušteno razgovarali. Djed bi ga, kao usput, pitao kako je proveo jučerašnji ostatak dana i jesu li svi dobri prema njemu. Marko je bio zadovoljan svojim danima. I onima koje je sretao. Nije razumio djedovu radoznalost, ali mu je udovoljavao.

– Djede, što misliš o klaunovima?

– Pa… budalesaju stalno.

– Voliš li ih?

– Mlađarija ih voli. Ma sve je to papilova, oko moje.

– Papilova?

– Pa e, uvik neko smisli kako navuć ćaću da vodaju dicu tamo di se troši.

– Ali što ti misliš o klaunovima?

– A šta ja znan, onako, smišni su, veseli, dica i’ vole. Letaju za njima kad dođe onaj ciklus. Valjda zato i oni vole dicu. Dite ti je ka i zvir. Samo se zviri boji. Svi drugi mu dobri.

– Aha.

– Oko didovo, muči li te štogod? I tebe je mater vodala da ih gledaš. Oli ti to fali?

– Onako pitam.

– Ti znaš da svom didu sve moreš reć. I ti si mi ka i dite, a momak. Da te mater more vidit. Odma bi zapivala.

– Idem ja.

– Ajde, ajde, pođi. I nemoj ti, ka i dica, svakoj moni virovat. Nisu zviri samo zviri. Jesi li me čuo?

– Jesam, jesam.

Nije baš najbolje razumio što je djed htio reći, ali često je govorio u zagonetkama pa nije htio uvijek tražiti objašnjenje.

Na povratku kući preko –ića, -ića, -ića i –ića naiđe na poznatu grupu dječaka koja je igrala karte na zidiću. Jedan mu doviknu Do-wn – kla-un, Down – klaun, a ostali prasnu u podrugljiv smijeh. On produži, ne osvrćući se. Sutra će na ručak malo ranije.

U dvorištu ispred kuće dočekao ga je Ivan. Skupa su išli u osnovnu školu i ostali su dobri prijatelji. Dok je bilo majke, puno prijatelja im je dolazilo nakon škole. U Markovoj sobi bi slušali glazbu i kovali velike planove. Sve uz kekse koje su obožavali. Taj recept je naslijedila Ivanova majka i baš ih dobro sprema. Kad dođe kod njih, Marko iz zdjele šarenila, uvijek probere baš te. Mora biti da se i Ivanovoj mami najviše sviđaju jer njih uvijek bude najviše.

– Što misliš o klaunovima?

– Fora su!

– Stvarno?

– Stvarno! Najluđi su mi oni što vitlaju daskama pa ruše sve oko sebe.

– Nisu ti glupi?

– Ne. Ludi su! Mogli bismo poći kad dođe cirkus u grad. Zašto pitaš? Al’ dolazi?

– Onako.

– Mislim da je to super posao. Pališ od grada do grada i zasmijavaš ljude. I još ti plate. A ne ovo vječno školovanje.

– Ti ćeš se zaposliti.

– Ma, tko zna. Ljudi završe fakultete pa ne mogu naći posao. Blago tebi što ne ideš u školu.

– Ja bih volio ići u školu.

– Budi sretan. Po cijele dane štrebam i opet popijem asa. Da mi je biti klaun.

– Idem. Vidimo se sutra.

– Poslije jezikove juhe, a?

– Poslije djedove juhe, Ivane-klaune.

Jutro je počelo uobičajeno. Budilica. Još malo izležavanja. Odlazak po kruh, jogurt i nešto slatko. Danas će vrt zaliti malo ranije. Dok je išao u školu, mama je vrt znala zalijevati dok on doručkuje. Ponekad je žalio te biljke. Teško je bilo povjerovati da itko voli da ga tako rano bude hladnim tušem. Vrt s njim ima više sreće. Ubrao je glavicu kupusa, desetak mrkava i složio buket cvijeća za bakinu vazu. Djed vazu drži uz bakinu sliku. Vrijeme je stalo na tom ormariću. Bakina slika, slika s njihova vjenčanja, ja u maminom naručju i Srce Isusovo. Jednom je djed rekao da ga puste na miru i da ne mora ići u crkvu. Sve što ima od života i Boga, na tom je ormariću. Samo je puno godina kasnije dodao bakinu vazu. Možda da bude blizu i onom svijetu. Imale su smisla te njegove mudrosti.
Marko je pomislio kako će se djed danas iznenaditi. Ponio je kruh, kupus, mrkve i cvijeće, zaključao vrata i krenuo. Uz trotoar su se nizali Vučkovići, Šabići, Panzići i Marići, gdje se od pamtivijeka rađalo, ženilo i živjelo. Čak ni pruga u taj mir više ne donosi ni brigu ni razbibrigu. Nestrpljivi polako odlaze, starost miruje. Ljudi se ne bune što ih je zaobišla sveopća užurbanost. Neka su mjesta najljepša kad ih se ne dira.

U tihom razmišljanju, stigao je do zidića, sretan što na njemu danas nitko ne igra karte. Radni je dan i svi su u školi. Stigao je i do pruge i naišao na spuštenu rampu. Učinilo mu se da već osjeća miris juhe. Ako i nije, djed će se veseliti mrkvi. Dodat će trpezi ribani kupus i prepričati jučerašnji dan. Onda će malo pričati o mami, malo o baki i sve začiniti pokojom mudrošću. Po povratku će kod Ivana na trijem i mamine kekse. Ipak neke stvari ne treba dirati, već ostaviti onakvima kakve jesu.
Sretno je zakoračio ispod rampe. Cvijeće se rasulo, glavica otkotrljala… još je samo čuo:

– Oko didovo. Ni trun ranije ni trun kasnije.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.