Bilo je vrlo jednostavno otići: uzmeš jaknu s naslona stolice, torbicu, digneš se, kažeš „Odlazim!“ i - odeš. Jest, jednostavno je. Ali vraga! Ostaješ čamiti na toj metalnoj konstrukciji s jastučićem pod sobom. Pomakneš li se samo milimetar, cvili stolica po pločicama i cijelu te uznemiri, a oni u tvojoj blizini, čak ako te prije i nisu zamijetili, sad će. I tako ostaješ sjediti. I ne govoriš ništa. On baljezga o novom spotu omiljenog benda, gestikulira rukama, kosom i ušima, a ti ne čuješ, samo te povremeno kreveljenje, valjda (o)smijeh, postavi opet u stvarnu situaciju. Svoj integritet braniš tako što prostor između sebe i njega popunjavaš dimom bijelog Marlbora.
Taj internet je zbilja glup! Kako se samo dala navući? Kako je sebi uopće dozvolila da padne na taj štos i da se dogovori za kavu s tipom kojeg ne pozna, ma da pozna – nikad ga vidjela nije?! Pa gle ga samo: dok si ti razmišljala čitav dan što ćeš obući, on je dogegao odjeven k'o Jeff Bridges u Kralju ribara. A kosa? Bilo bi bolje da je obrijane glave, a ne ovakve rijetke kosice namazane čičkovim uljem. No, odmah se ispričao: „Od toga, znaš, kosa odmah raste.“ Užas jedan.
Eh da je on Jeff Bridges možda bi mu čičkovo ulje i oprostila, ali kad je zinuo – bože pomozi! O „pingaču“ s frendovima prije podne, o grahu za ručak i recepturi njegove mame, zatim je čitav sat kritizirao tv-programe za popodnevnog odmaranja, upotrijebivši desetak puta „Zamisli si ti to!“ i obavezni „fakat“, a evo sad temeljito objašnjava potrebu i tehniku stavljanja ulja na te tri dlake. No stvarno!
Nekako shvati da se nešto ipak događa. O, pa prestao je govoriti! Zapravo ga je prvi put sad stvarno i pogledala. Ali, nije vidjela ništa osim očiju. Šutio je i fiksirao ju. Zatim ju je naglo primio za lijevu ruku, slobodnu od cigarete i gledajući je u oči, glave nagnute preko stola, podignute desne obrve u stilu šarmera pedesetih godina prošlog stoljeća i njihovom samouvjerenošću, upitao: „Kod mene ili kod tebe?“
Vraćajući se brzim korakom prema tramvajskoj stanici da što prije odmakne od mjesta zločina i čisteći pluća dubokim udisanjem zagrebačkog smoga, razmišljala je o svojoj gluposti. Ovo joj stvarno nije trebalo! I baš ništa logično, pametno, opravdavajuće nije joj padalo na pamet. Prolazeći kraj ostakljenog izloga, ugleda sredovječnu ženu u trapericama i jakni, s naočalama crvenog okvira i sa smiješnom kapom na glavi. Osmjehnu se sebi i reče: Zamisli si ti to!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.