Julijana Plenča | Pisac i žena koja stihovima se igra

Neobičan je bio način na koji su se upoznali. Moć virtualnog svijeta približi ponekad i one koji se nikada ne bi sreli. Ona je pisala poeziju i bila sredovječna žena. On je bio pravi pisac s dugogodišnjim radom iza sebe i popriličnim brojem godina. Oboje su imali facebook profile.

Ona je objavljivala na raznim književnim portalima, svoje pjesmice, „svoje biseriće“, kako bi znala reći. Igrala se riječima i tragove duše spremno dijelila. Znala je za sebe reći da piše prejednostavno, čitljivo za sve ljude. Zapazio je njezinu poeziju u jednoj pjesničkoj grupi. Ni sam ne zna kako se to dogodilo, ali u tim riječima nalazio je baš neke svoje misli, svoja htijenja. Privukla ga je socijalna i ljubavna tematika napisana stihom, riječima koje su bile tako poznate, tako pitome. Komentirao je pjesmu „O kako bih te nježno znala voljeti“ s opaskom da bi se zaljubio da nije „prebogat“ godinama. Nije se naljutila, a ni njoj nisu na pamet padala zaljubljivanja, imala je vezu i bila „prebogata“ problemima, onim svakodnevnim, životnim.

Redovno je čitao te uratke. Bilo je kvalitetnijih i onih dnevnih, usput napisanih. Nešto ga je privlačilo, ne može točno objasniti što, ali često je s nestrpljenjem iščekivao kakva će pjesma toga dana osvanuti. Umješno je pozdravljala pjesmom jutro, umješno crtala radost, ali i stvarala slapove suza, prizivala sjene i sjete... Znale su te njene pjesme boljeti, boljeti do srži. Ponekad su bile tužne, ponekad radosne.

Ona je bila zadivljena jer netko, koga se može nazvati pravim majstorom pera, pravi čovjek iz književnog kruga, čita i komentira baš njezine stihove. Voljela je priređivati iznenađenja i razmišljala je kako iznenaditi i zahvaliti vjernome čitatelju. Vrlo brzo se ukazala prilika. Bližio mu se rođendan, neumoljivi listovi kalendara mijenjali su brojeve godine. Iskoristila je to i napisala mu pjesmu. Ubacila ju je u inbox odnosno prozorčić za virtualne razgovore. Čudno se osjećao. Svašta je dobivao kao poklone, boce, kravate, majice, kofere ali nikada, baš nikada, mu nitko nije darovao pjesmu. Nikada nitko nije napisao pjesmu samo za njega, pjesmu u kojoj se baš on provlači kroz stihove, u kojoj se zrcale njegove osobine i njegov trag.

Ostao je zatečen... Tipično muškim načinom razmišljanja priupitao se što bi to trebalo značiti. Nije imao hrabrosti niti odgovoriti na poruku. Danima se nećkao. Jednog sunčanog dana ipak je obazrivo odgovorio i iskreno rekao da je zatečen, iznenađen…Ona ga je shvatila i objasnila mu da mu se time zahvaljuje za vjerno čitanje njezinih pjesama. Napomenula je da često zna darivati svoje prijatelje rođendanskim pjesmama i da se ne bi trebao bojati, nema tu nikakve prikrivene igre. Želio joj se odužiti pa joj je elektroničkom poštom poslao neke svoje književne uratke. Marljivo ih je čitala i povratno komentirala. Tako su se mailom još više zbližili, duše su se negdje prepoznale u nekakvim čudnim situacijama života, u sličnim razmišljanjima, u ljubavi prema riječi, u onoj čudesnoj osjetljivosti prema prirodi. Postali su pravi prijatelji, ali doslovce prijatelji koji su pismima izmjenjivali tajne, rješavali probleme, jedan drugoga tješili, vraćali nadu.

Ona je napisala puno pjesama i došlo je vrijeme da odabere one koje će se pojaviti u njezinoj prvoj zbirci. Tu se pokazao kao pravi suradnik. Teško je odbaciti svoju pjesmu, odložiti je za neku drugu zbirku i reći ova je bolja. Lakše je, puno je lakše, kada to netko drugi učini. Tako je u njezinu prvu zbirku unio dio sebe. Ona se zato pribilježila da bude prvočitačica romana koji on mjesecima piše.

Na promociji njegova romana, pojavila se, neočekivana, jednostavna, nasmiješena, s bocom probrana vina i novom pjesmom koja govori o prijateljstvu pisca i žene „koja stihovima se igra“.

Prepoznao ju je, zagrlio svojim umornim rukama i rekao: "Znao sam da ćete doći...".