Patnje mladog autora XX.

AH, TAJ NEPOTIZAM

Piše: Jelena Hrvoj

Tko od nas ne želi da naši bližnji žive najbolje što mogu? Tko ne bi svojoj majci, ocu, bratu, sinu, kćeri i ostalim krvnim srodnicima pomogao da žive lijep život? Vjerujem da svi na ovome svijetu, jednako kao što vjerujem da je to i nešto što nam je genetski uvjetovano.

Ali kako odrediti gdje povući crtu?!

Naša svakodnevica prožeta je ovom temom. Vjerujem da se svatko od vas u jednom periodu svog života susreo sa ovom temom. Nepotizam se najčešće javlja u poslovnome svijetu, ali jednako tako javlja se i u kulturi. Dakle, javlja se i u književnim krugovima.

Mnogi se boje javno progovoriti ili su jednostavno toliko navikli na nepotizam da ga smatraju normalnim. Mene osobno jako zabrinjava ta „prirodna pojava“. U svojim pokušajima probijanja na književnu scenu često nailazim na prepreke vezane uz dotičnu temu. Nailazim na pitanja i odgovore kao npr.- Koga poznaješ? Čija si?

To je uzaludna borba. Ti krugovi sastoje se od klanova… Ne, ne tražim državljanstvo ako ste se to pitali.

A sada slijedi jedna kratka poučna priča:

Bili jednom davno dječak po imenu Janko i djevojčica po imenu Ana. Oboje su voljeli pisati knjige. Jankova teta radila je u izdavačkoj kući, a Anina mama kao čistačica u lokalnoj firmi. Ana je pisala predivne, zanimljive priče i jednog je dana odlučila poslati svoj rukopis u izdavačku kući u kojoj je radila Jankova teta. Janko je također poslao svoj rukopis koji je na žalost bio lošiji od Aninog. Jankova se teta ponosno zauzela za svoj nećaka i pomogla mu da izda knjigu. Dok je Anina knjiga ostala neprimijećena jer njezina mama ne poznaje nikoga tko radi u toj izdavačkoj kući.

Dolazimo do zaključka. Svaka ustanova, pa tako i izdavaštvo imaju svog „Janka“ i mnogobrojne „Ane“. Jeste li se osjećali loše u Anino ime kada ste čitali ovu kratku priču?  Smatrate li da je Ana doživjela nepravdu? Ah, taj nepotizam. Ali, evo rješenja! Možda je mala Ana uspjela izdati svoje djelo u nekom drugom obliku. Da, možda ćete lakše doći do Jankove knjige jer će vam njome mahati ispod nosa. Ali potražite i Aninu knjigu. Ako vam se svidi, preporučite je svojem prijatelju. Podijelite svoje mišljenje o Aninoj knjizi u svojem uredu ili kod kuće. Lako je pomoći samo ako to želimo. Mnogi imaju dojam kako su nemoćni, ali stvari se mijenjaju malenim koracima. Zamislite da samo jedna osoba preporuči knjigu dvjema osobama. Te dvije osobe preporuče svaki po još dvoje ljudi. I nastaje predivna reakcija koja se grana u nedogled.

Nedavno sam pročitala jednu zanimljivu činjenicu. Sin Stephana Kinga, Owen King, godinama je pisao pod pseudonimom kako ga ljudi ne bi uspoređivali s ocem. Jo Nesbo svoj je prvi rukopis također izdavačima poslao pod pseudonimom jer nije htio da ga se cijeni kao autora zbog prethodno stečene „slave“. Zašto se onda kod nas ljudi toliko vole hvatati za imena unaprijed prepoznatih ljudi?

Za kraj se vratimo tom nepotizmu. Da li je ikome od vas u interesu da se oko nas gomilaju polu prosječno kvalitetni zaposlenici, književnici, slikari itd., samo zato što imaju određeno prezime, ali ne i kvalifikacije? Gdje ćemo dogurati tim putem? Ne smatram da je svaka osoba koja se domogla neke pozicije na „taj“ način može smatrati nekvalitetnom ili nekvalificiranom, ali ima ih dovoljno. Što biste učinili da se vaše dijete jednog dana nađe u poziciji da se ispred njega ili nje stavlja pitanje: „Koje prezime imaš?“ umjesto „Koje su tvoje kvalifikacije?“ Biste li i onda promatrali u tišini?