Marija Grgurović Banovac |Jim Kwik (2021) ,,Mozak bez granica”

Jim Kwik je ugledni svjetski stručnjak za poboljšavanje pamćenja i ubrzanog učenja odnosno brain coach. Kao dječak, Kwik je pretrpio ozljedu glave, koja mu je obilježila djetinjstvo. No, uspio je spoznati kako može prevladati intelektualne prepreke te se osloboditi niza ograničenja. Stečenim spoznajama, odlučio je poučiti i druge ljude. Tako danas surađuje s mnogim poznatim osoba te im pomaže da razviju svoje prave sposobnosti i uče bez ograničenja.

Knjiga ,,Mozak bez granica” nastala je kao sinteza njegovog cjelokupnog rada i istraživanja. Na kraju svakog (pod)poglavlja moguće je pronaći različite savjete i vježbe kojima autor nastoji potaknuti čitatelja na aktivnost. Kwik nudi različite savjete kojima je moguće očuvati zdravlje mozga i njegov rad u ,,punoj snazi”. Osim toga, autor želi osvijestiti pojedinca kako se genij ,,ne rađa, nego stvara zahvaljujući temeljitoj praksi”. Naime, jedino kroz aktivni proces učenja, ljudi mogu zaista naučiti nove sadržaje, tehnike i vještine. Učenje nije isto što i ,,štrebanje”. Istinsko učenje je cjeloživotni proces, a ne rezultat jedne noći ili dana. Potrebno je otkriti tajnu učenja, koja olakšava navedeni proces te dovodi čovjeka do njegovog konačnog cilja – pamćenja:

Marija Grgurović Banovac | Delphine de Vigan: ,,Zahvalnosti”,

Tabu-teme u književnosti, ali i općenito u drugim područjima ljudskog djelovanja, su svakako one povezane s procesom starenja i/ili (fizičke odnosno psihičke) bolesti. Živimo u razdoblju u kojem se na taj nezaobilazni biološki proces gleda kao na nužno zlo, koje treba spriječiti raznim neprirodnim ljudskim djelovanjima. Ljudsko društvo je usredotočeno na vizualni izgled te tako estetskim korekcijama nastoji obuzdati prirodne znakove propadanja organizma, dok pritom zaboravlja na čovjekovo psihičko stanje.

No, suvremeni pisci zadnjih godina sve više pažnje posvećuju marginalnim ljudima te davajući im pravo glasa ruše društvene predrasude i stereotipe. Jedna od takvih spisateljica jest i Delphine de Vigan, koja tematizirajući život gospođe Michele Seld u staračkom domu otvara niz problematika koje tište suvremenog čovjeka. Michkin odlazak u dom izvrstan je uvod, koji otvara vrata prošlosti, ali i prikazuje svakodnevne probleme pojedinca:

,,Kad se zamislim kao staru, doista staru ženu, kad pokušavam vidjeti sebe za četrdeset ili pedeset godina, najbolnija mi je i najmučnija pomisao da me više nitko neće dodirivati. Postupan ili nagao gubitak tjelesnog doticaja. Možda više nemaju istu potrebu, možda se tijelo povuče, sasuši, otopi kao kad dugo posti. Ili pak možda vrišti od gladi, nijemim, nepodnošljivim krikom koji nitko ne želi čuti” (de Vigan, 2021: 49).

Marija Grgurović Banovac | Mungi Ngomane: ,,Ubuntu za svaki dan: afrička mudrost o povezanosti s drugim ljudima”

Mungi Ngomane je unuka Desmonda Tutua poznatog južnoafričkog nadbiskupa i aktivista, čija je borba za ukidanje apartheida okrunjena Nobelovom nagradom za mir 1984. godine. Ngomane je svojevoljno odlučila nastaviti obiteljskim stopama borbe za pravdu i ljudsko dostojanstvo, a posebno je aktivna po pitanjima prava djevojaka, žena, izbjeglica i Palestinaca. Do sada smo mogli pročitati samo jednu od knjiga koju su objavili članovi obitelji Tutu. Riječ je o djelu ,,Knjiga opraštanja”, koja je jedina prevedena na hrvatski jezik, a napisali su je otac i kći, odnosno Desmond Tutu i Mpho Tutu.

Prije negoli počnemo o samoj knjizi ,,Ubuntu za svaki dan: afrička mudrost o povezanosti s drugim ljudima” potrebno je kratko objasniti pojam ubuntu. Naime, riječ je o južnoafričkoj filozofiji, koja ima korijen u Bantu jezicima južne Afrike i predstavlja originalni afrički koncept. Korijen pojma dolazi od riječi ,,bantu” što znači ‘ljudi’. Ovaj drevni afrički koncept naglašava čovjekovu potrebu za drugim ljudima jer je čovjek društveno biće koje treba tražiti rješenje za svoje probleme unutar zajednice, a ne isključivo unutar samog sebe.

Marija Grgurović Banovac | Boje žita uvojci

Imala sam boje žita uvojke
obasjane suncem niti svilene
štitili su moje tijelo od studeni
babina dika, moj ponos su bili.
Imala sam boje žita uvojke,
a onda jesen stigla je
i otpuhala vlasi poput lišća
ogolila me, opustošila,
no, to nije bio kraj nestajanja...
zima me snijegom ukrasila
bijeli pokrov podarila
od hijena me zaštitila
raskrstila s danima djetinjstva
i sanjive oči krpom prekrila.
A imala sam boje žita uvojke
i snova torbe prepune.

Marija Grgurović Banovac | Ivana Šojat, ,,Ezan“

U ljudskoj psihi kao da je genetski urođena stereotipna podjela na ,,mi“ i ,,oni“. Naime, ta binarna opreka povlači se kroz stoljeća te bismo mogli reći kako je upravo ona glavni krivac ljudske težnje za kolonijaliziranjem i civiliziranjem novih naroda. Kada se govori o ,,Drugima“, ti ,,Drugi“ su uvijek svi isti, naprosto ih esencijaliziramo te na njih uvijek gledamo kako na glavne negativce dok nasuprot njih stojimo ,,mi“, oni dobri, pravedni, kulturni, razumni i sl. Isto tako, ti ,,Drugi“ nemaju sposobnost prezentirati svoju pravu sliku, stoga je ta zadaća data upravo nama. Ovakvu vrstu diskursa koju upotrebljavamo kada govorimo o ,,Drugima“ odnosno o Istoku,  ustvrdio je Edward Said te ga nazvao ,,orijentalizmom“(Said, 1999). Novi roman Ivane Šojat ,,Ezan“(2018) bori se protiv takvih stereotipnih pristupa Zapada naspram Istoka odnosno kršćanstva  naspram  islama, štoviše, djelo nastoji prikazati kako je sama podjela na ,,moji“ i ,,njihovi“ sasvim besmislena te za sobom povlači krizu vlastitoga identiteta.

Ivana Šojat već je svojim dosadašnjim književnim radom otvorila vrata multikulturalizmu u književnosti, a roman ,,Ezan“ (u značenju poziva na molitvu) samo je nastavak na njezino prethodno stvaralaštvo (,,Emet i druge priče“, 2016.). Iako bismo mogli reći kako ,,Ezan“ tematizira Turska osvajanja, prava tematika i problematika ovoga književnoga djela je ipak znatno kompleksnija. Naime, ratna osvajanja su preuzeta samo kao povijesna podloga koja je spisateljici poslužila prilikom tematizacije čovjekove egzistencije te kako bi kroz prikaz jedne životne sudbine razbila duboko ukorijenjene stereotipne slike, koje mnogi imaju o Osmanskom Carstvu odnosno o muslimanskim vjernicima. Iako za ovaj roman možemo slobodno kazati kako je antimilitaristički (jer se na mnogim mjestima naglašava ratna besmislenost i nepostojanost ratnih pobjednika) ili pseudopovijesni (zbog već iznesene povijesne podloge), međutim ovaj roman je ipak na prvom mjestu egzistencijalistički roman odnosno roman traganja za vlastitim identitetom.

Marija Grgurović Banovac | Zoran Žmirić: Zapisano metkom

U današnje vrijeme se često spominju hrvatski branitelji, i to nažalost, uglavnom u negativnom kontekstu. No, tko su ti ljudi? Što mi zapravo znamo o njima? Jesu li oni privilegirani dio građanstva? Pouzdan glasački stroj? Ne, oni su samo ljudi. Možda obični i maleni, ali ljudi. Ljudska bića sa svojim manama i vrlinama. Homo sapiensi.

   

Pjesnička zbirka Zorana Žmirića progovara upravo o tim malenim i običnim ljudima. ,,Zapisano metkom“ je njihova verzija rata, njihova intimna ispovijed. Ova zbirka pjesama temelji se na autobiografskim iskustvima, međutim Žmirić uspijeva vlastitu intimu podignuti na jednu višu univerzalnu razinu te kroz stihove o sebi progovoriti o svim braniteljima i njihovim osjećajima. Međutim, važno je naglasiti kako pjesnik ratne autobiografske uspomene, autentičnu bol i preživljene strahote nadopunjuje biografijama drugih sudionika Domovinskoga rata:

,,nije li ipak lijepo, oplakivati nekog stihom“.

U Žmirićevoj poeziji nema uljepšavanja, nema podilaženja političkoj ideologiji nego se kroz stihove prikazuje surova prošlost, ali i sadašnjost. Stoga ova pjesnička zbirka pobuđuju snažne emocije unutar čitatelja što i jest u skladu s njezinom didaktičkom funkcijom. ,,Zapisano metkom“ je nekakva vrsta pjesnikovoga protesta protiv rata odnosno opomena na prošlost i mogućnost njezinoga ponavljanja. Žmirićeva namjera je upozoriti čitatelje na besmislenost oružanih sukoba, stoga on ne poseže za idealizacijom domovine.