subota, 13. studenoga 2021.

Marija Grgurović Banovac | Delphine de Vigan: ,,Zahvalnosti”,


Tabu-teme u književnosti, ali i općenito u drugim područjima ljudskog djelovanja, su svakako one povezane s procesom starenja i/ili (fizičke odnosno psihičke) bolesti. Živimo u razdoblju u kojem se na taj nezaobilazni biološki proces gleda kao na nužno zlo, koje treba spriječiti raznim neprirodnim ljudskim djelovanjima. Ljudsko društvo je usredotočeno na vizualni izgled te tako estetskim korekcijama nastoji obuzdati prirodne znakove propadanja organizma, dok pritom zaboravlja na čovjekovo psihičko stanje.

No, suvremeni pisci zadnjih godina sve više pažnje posvećuju marginalnim ljudima te davajući im pravo glasa ruše društvene predrasude i stereotipe. Jedna od takvih spisateljica jest i Delphine de Vigan, koja tematizirajući život gospođe Michele Seld u staračkom domu otvara niz problematika koje tište suvremenog čovjeka. Michkin odlazak u dom izvrstan je uvod, koji otvara vrata prošlosti, ali i prikazuje svakodnevne probleme pojedinca:

,,Kad se zamislim kao staru, doista staru ženu, kad pokušavam vidjeti sebe za četrdeset ili pedeset godina, najbolnija mi je i najmučnija pomisao da me više nitko neće dodirivati. Postupan ili nagao gubitak tjelesnog doticaja. Možda više nemaju istu potrebu, možda se tijelo povuče, sasuši, otopi kao kad dugo posti. Ili pak možda vrišti od gladi, nijemim, nepodnošljivim krikom koji nitko ne želi čuti” (de Vigan, 2021: 49).

Bilo bi pogrešno kada bismo djelo sagledali isključivo s perspektive odnosa između mladih ljudi i osoba starije životne dobi jer ljudski odnosi koje de Vigan problematizira su univerzalni. Naime, ovaj kratak, ali kompleksan roman progovara o ciklusu ljudskosti kroz nekoliko desetljeća. Sve započinje gestom prihvaćanja židovske djevojčice, preko zbrinjavanja zanemarenog djeteta, do skrbi za dementnu staricu. Krug zahvalnosti se svakom lijepom gestom širi i obuhvaća sve više ljudi. Ponekad zbog različitih životnih (ne)prilika ne uspijevamo zahvaliti svojim dobročiniteljima za sve ono što su učinili za nas, dok s druge strane, neprestano automatski i površno zahvaljujemo iz pristojnosti. Upravo takva nemogućnost zahvale tišti staricu Michku, koja želi zahvaliti bračnom paru Olfinger. Naime, Nicole i Henry su se skrbili za nju kao za vlastitu nećakinju te je tako spasili od deportacije u Auschwitz. Taj čin ljudskosti obilježio je Michele i njezin život te je ona nastavila krug skrbeći se za zanemareno dijete. To dijete, odnosno gospođica Marie Chapier, koja je ujedno jedna od dvaju pripovjedača u romanu, nikada nije zaboravila svoju dobročiniteljicu:

,,I ja bih tebi htjela reci hvala, Michka. Hvala na svemu. Ne znam što bi sa mnom bilo da nije bilo tebe. Bez tebe ne bih mogla ostati u Ulici Les Amandiers, bez tebe možda ne bih našla utočiste. A poslije ne bih mogla studirati, bila si uza me i kad sam bila bolesna, znaš, i ne znam bili se više… oporavila. Bez tebe” (de Vigan, 2021: 74).

Valja napomenuti i kako de Vigan kroz roman ,,Zahvalnosti” iznosi paletu samosvjesnih ženskih likova, a jedna od takvih junakinja je upravo Michka, nekadašnja lektorica. Žena, čiji posao su bile riječi, postupno gubi mogućnost izražavanja. Njezine rečenice postaju razlomljene i isprekidane, a zatim se i riječi gube i miješaju, a sukladno s njihovim nestankom iščezava i ona kao osoba:

,,Ali mene boli briga za sin… te stvari. Razumiješ, meni izbjegava prava riječ. Ovo ionako ničemu ne služi, ja vrlo dobro znam kako će završiti. Na kraju više neće biti ničega, neće ostati ni riječi, razumiješ, ili samo neko buncanje da se popuni praznina. Daj zamisli, monolit… monogram stare usamljene babuskare…” (de Vigan, 2021: 32-33)

Što se desi kad nestanu riječi? Ostaje praznina. Ostaje li i čovjek iako više nema mogućnost izražavanja? Čitajući roman, čitatelju se predočava kako gubitak riječi znači i gubitak čovjeka jer osoba propada, i psihički, i fizički. Stoga de Vigan pomalo suptilno kroz cijeli roman provlači nit o mogućnosti vlastitog odabira smrti te tako postupno čitatelja priprema za Michku konačnu odluku. No, francuska spisateljica je izbjegla sve aktualne rasprave o ovoj kontroverznoj problematici suglasivši stavove svojih glavnih junaka te s time zakinula čitatelja za širu sliku ovog delikatnog pitanja:

,,Otvoreno ću vam reci, Michka, živcira me kad ljudi odu bez najave (…) Trebali bismo znati unaprijed. Da će ljudi umrijeti. Briga me jesu li sami izabrali ili ne, na kraju krajeva, to je njihov problem. Ali mi bismo trebali primiti pismo, obavijest, SMS, glasovnu poruku, mejl…” (de Vigan, 2021: 82)

Iako roman ,,Zahvalnosti” progovara o kompleksnoj problematici, Delphine de Vigan bez puno riječi čitatelju predočava goruće probleme suvremenog čovjeka, kao što uspijeva bez imalo patetike pobuditi istinske emocije unutar svakog čitatelja. Iskonska snaga ovog djela počiva upravo na ljudskoj empatiji o kojoj nam svjedoče pripovjedači Marie i Jerome. Dobro se dobrim vraća.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.