utorak, 19. veljače 2019.

Marija Grgurović Banovac | Zoran Žmirić: Zapisano metkom


U današnje vrijeme se često spominju hrvatski branitelji, i to nažalost, uglavnom u negativnom kontekstu. No, tko su ti ljudi? Što mi zapravo znamo o njima? Jesu li oni privilegirani dio građanstva? Pouzdan glasački stroj? Ne, oni su samo ljudi. Možda obični i maleni, ali ljudi. Ljudska bića sa svojim manama i vrlinama. Homo sapiensi.
   
Pjesnička zbirka Zorana Žmirića progovara upravo o tim malenim i običnim ljudima. ,,Zapisano metkom“ je njihova verzija rata, njihova intimna ispovijed. Ova zbirka pjesama temelji se na autobiografskim iskustvima, međutim Žmirić uspijeva vlastitu intimu podignuti na jednu višu univerzalnu razinu te kroz stihove o sebi progovoriti o svim braniteljima i njihovim osjećajima. Međutim, važno je naglasiti kako pjesnik ratne autobiografske uspomene, autentičnu bol i preživljene strahote nadopunjuje biografijama drugih sudionika Domovinskoga rata:

,,nije li ipak lijepo, oplakivati nekog stihom“.

U Žmirićevoj poeziji nema uljepšavanja, nema podilaženja političkoj ideologiji nego se kroz stihove prikazuje surova prošlost, ali i sadašnjost. Stoga ova pjesnička zbirka pobuđuju snažne emocije unutar čitatelja što i jest u skladu s njezinom didaktičkom funkcijom. ,,Zapisano metkom“ je nekakva vrsta pjesnikovoga protesta protiv rata odnosno opomena na prošlost i mogućnost njezinoga ponavljanja. Žmirićeva namjera je upozoriti čitatelje na besmislenost oružanih sukoba, stoga on ne poseže za idealizacijom domovine.

Naime, u njegovoj poeziji nema patriotskog zanosa, nema veličanja ljepota domovine, nema hvalospjeva ili pohvala, naprotiv njegovi stihovi su prepuni bola i razočaranja. Uostalom, on i ne govori o ratu iz perspektive pobjednika jer u ratu nema pobjednika. Vojnik nikad nije pobjednik jer mu to proživljeni ratni užas nikada i ne dozvoljava. Naime, rat se nastanjuju u ljudima. On ih uvijek prati. On je čovjekova sjena. Obični čovjek, stoga je uvijek ratni gubitnik dok su političari pobjednici, a o tome upravo Žmirić progovara kroz svoje pjesme bez imalo ustručavanja. On se naprosto ne boji izgovoriti surovu istinu i stvarnost koje mnogi bivši vojnici možda još nisu svjesni. Naime, treba razumjeti da oružani sukob nikada ne polazi od običnoga čovjeka nego iz ideologije velikana. Dakle, prema Žmiriću, mali čovjek je za političare  samo ,,stoka za klanje“.

Vojnici nakon rata razočarani su raspletom situacije, neki su se ratom okoristili, ali mnogi su propali u pakao sjećanja. Mnoge bivše vojnike progone noćne more, svjesni su prolaznosti ljudskoga života, bude se u vlastitom znoji ili ih obični prizori i situacije vraćaju u ratni pakao. Naprosto sve je podsjetnik na ratni užas:

,,jedino mjesto u busu bilo je ono naopako
ono mjesto za trudnice i invalide
znate ono
gdje sjednete leđima prema vozaču
pa morate gledati kako stvari promiču unatrag
kako odlaze od vas
kao život koji se odmotava
i bježi
a vi ga ne možete zaustaviti
rekao sam
prebacite se ovamo, vama je svejedno
dok se vozim ne mogu gledati unatrag (...)
povukao sam ga za ruku
odgurnuo me
udario sam
jednom, dva put, tri...(...)
nikome ne želim zla
tog sam jutra na stanici
odlučio (...)
da ću se ponašati pristojno
ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag
podsjetiti
kako su me jednom vezanog
posjeli naopako da gledam vani
kroz prtljažnik teretnog kamiona
dok su nas vozili u šumu
da nas ne vrate kućama“.

Stoga se postavlja pitanje ima li nade u bolje sutra i kad dolaze ti bolji dani jer sam prestanak rata ne znači mir. Prestanak rata ne donosi smiren i miran život, obitelj, zdravlje, ispunjenost, a ni utjehu. Naime, prestankom rata i uspostavom mira ne znači da će život krenuti na bolje, naprotiv mir može donijeti razočaranje u vlastite ideale, razočaranje u političare:

,,nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio“.

Pjesnička zbirka ,,Zapisano metkom“ je naturalistički obojena, crna od pesimizama, a crvena od krvi s ponekim svijetlim motivom. Naime, iako kroz cijelu zbirku prevladava crnilo, u pojedinim stihovima, kroz nostalgična prisjećanja na dane prije rata, Žmirić uspijeva barem na tren pružiti čitatelju jednu toplu šarenu sliku. Stoga mi se posebno dopada spajanje oprečnih motiva iz razdoblja mira s onim ratnim odnosno ubacivanje svakodnevnih stvari poput pizze, tjestenine nasuprot snajpera, straha, zločina čime pridonosi naglašavanju razlika, ali i postiže dozu ljudskosti...

,,Zapisano metkom“ je strukturirano u dva dijela. Prvi dio sadrži trideset i šest pjesama okupljenih pod nazivom ,,prije metka“, dok drugi dio ,,poslije metka“ broji 34 pjesme. Važno je napomenuti po čemu je ova antiratna pjesnička zbirka originalna. Naime, niti jedna pjesma unutar zbirke nema klasični naziv nego se iznad sedamdeset pjesama nalaze tri znaka križa. Ova brojka od sedamdeset pjesama je simbolična jer se 2015. godine odnosno te iste godine kada je zbirka tiskana , obilježavalo i sedamdeset godina od prestanka Drugoga svjetskoga rata. Osim toga, simbolički se pojavljuje i znak križa odnosno križeva jer se križ ovdje postavlja kao simbol svih palih branitelja, simbol mrtvih odnosno poginulih vojnika. No, postavlja se pitanje zašto baš tri križa. Kršćanski utjecaj brojke tri??

Kao što je već moguće zaključiti iz prikazanih naziva ciklusa pjesama, Žmirić ne koristi velika slova na početku naziva, točnije rečeno on uopće ne koristi interpunkciju. Naime, njegovi stihovi se naprosto nižu jedan za drugim. No, ti stihovi nisu nepovezani, oni imaju svoj kontinuitet te se nastavlja pjesma na pjesmu što čini zbirku zaokruženom pjesničkom cjelinom. Osim toga, čitajući stih za stihom, stvara se dojam prirodnosti i jednostavnosti Žmirićeve poezije odnosno kao da je sama riječ istina, i da kao takva ne treba uljepšavanje ili sputavanje nego samo prostor i slobodu iskaza.

Naime, svaka pjesma je istovremeno i autobiografija i biografija te je kao takva autentična, valjana, zbiljska i emotivna. Žmirić se kroz pjesničku zbirku iskazao kao izvrstan poznavatelj ljudske duše te uspio na izvanredan način prikazati najdublju čovjekovu bol, najskrivenije strahove, najkrvavije uspomene i najteža razočaranja. Njegova poezija ima didaktičnu funkciju, njezin cilj je opomena i upozorenje stoga pjesnik nastoji stihovima pobuditi emocije, stvoriti empatiju, ali još i istodobno začuditi i zgroziti, i u tome naravno uspijeva stoga se s razlogom o pjesničkoj zbirci ,,Zapisano metkom“ može govoriti kao o vrhunskom ostvaraju hrvatske suvremene poezije.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.