nedjelja, 28. travnja 2019.

Marija Grgurović Banovac | Ivana Šojat, ,,Ezan“


U ljudskoj psihi kao da je genetski urođena stereotipna podjela na ,,mi“ i ,,oni“. Naime, ta binarna opreka povlači se kroz stoljeća te bismo mogli reći kako je upravo ona glavni krivac ljudske težnje za kolonijaliziranjem i civiliziranjem novih naroda. Kada se govori o ,,Drugima“, ti ,,Drugi“ su uvijek svi isti, naprosto ih esencijaliziramo te na njih uvijek gledamo kako na glavne negativce dok nasuprot njih stojimo ,,mi“, oni dobri, pravedni, kulturni, razumni i sl. Isto tako, ti ,,Drugi“ nemaju sposobnost prezentirati svoju pravu sliku, stoga je ta zadaća data upravo nama. Ovakvu vrstu diskursa koju upotrebljavamo kada govorimo o ,,Drugima“ odnosno o Istoku,  ustvrdio je Edward Said te ga nazvao ,,orijentalizmom“(Said, 1999). Novi roman Ivane Šojat ,,Ezan“(2018) bori se protiv takvih stereotipnih pristupa Zapada naspram Istoka odnosno kršćanstva  naspram  islama, štoviše, djelo nastoji prikazati kako je sama podjela na ,,moji“ i ,,njihovi“ sasvim besmislena te za sobom povlači krizu vlastitoga identiteta.

Ivana Šojat već je svojim dosadašnjim književnim radom otvorila vrata multikulturalizmu u književnosti, a roman ,,Ezan“ (u značenju poziva na molitvu) samo je nastavak na njezino prethodno stvaralaštvo (,,Emet i druge priče“, 2016.). Iako bismo mogli reći kako ,,Ezan“ tematizira Turska osvajanja, prava tematika i problematika ovoga književnoga djela je ipak znatno kompleksnija. Naime, ratna osvajanja su preuzeta samo kao povijesna podloga koja je spisateljici poslužila prilikom tematizacije čovjekove egzistencije te kako bi kroz prikaz jedne životne sudbine razbila duboko ukorijenjene stereotipne slike, koje mnogi imaju o Osmanskom Carstvu odnosno o muslimanskim vjernicima. Iako za ovaj roman možemo slobodno kazati kako je antimilitaristički (jer se na mnogim mjestima naglašava ratna besmislenost i nepostojanost ratnih pobjednika) ili pseudopovijesni (zbog već iznesene povijesne podloge), međutim ovaj roman je ipak na prvom mjestu egzistencijalistički roman odnosno roman traganja za vlastitim identitetom.
Glavni junak romana je erdutski beg Ibrahim Buljubaša, koji na samrti pripovijeda sinu jedincu svoju životnu sudbinu. Važno je naglasiti kako Ibrahim nije ocrtan kao savršeni čovjek, nego je prikazan kao kompletna osoba odnosno kao čovjek s manama i vrlinama. Cilj njegovoga ispovijedanja je moralni odgoj te u skladu s tim cijeli roman je prožet refleksivnim prisjećanjima i kontemplacijom odnosno vrijednim moralnim porukama. Ton kojim se otac izravno obraća sinu je prepun topline, a očev glas je ispunjen ljubavlju, što u čitatelju pobuđuje osjećaj autentičnosti iskaza. Upravo kroz taj očev iskaz otvara se pitanje identiteta:

,,(...) u konačnici ne znam čiji sam ja, jesam li od onih koji su me rodili, ili od onih koji su me u čovjeka podigli. Zato ponekad ni sam ne znam.“(Šojat, 2018: 259)

Naime, desetogodišnji dječak Luka iz Ostrožca istrgnut je iz majčinih ruku te predan Osmanskom Carstvu kao krvni danak. Onoga trenutka kada su ga odvodili dječak nije mogao pogledati majku u oči, nije mogao plakati mada su mnogi dječaci plakali. Njegova sjećanja na obitelj, rodni kraj i jezik s vremenom su izblijedila, no neke uspomene su ipak ostale čvrsto urezane u njegovu dušu pa tako i majčina posljednja rečenica kojom ga upozorava na važnost sjećanja svojega imena:

,,I glas mi se, ponekad vrati. Rjeđe ipak čujem taj glas koji je možda glas moje matere koja za mnom viče, nadglasava štropot drvenih kotača kola koja me odvoze:‘Luka, sine, Luka! Ne zaboravi si ime, kao ni glavu na ramenima zadržati!’ Ne sjećam se njezina lica. Ne zato što sam zaboravio, nego zato što nisam htio pogledati. Bojao sam se suza. Svojih suza u trenutku kad sam trebao biti muško.“(Šojat, 2018. 16)

Naime, upravo po imenu u tadašnjem vremenu (pa i danas) najbolje se raspoznavao čovjek jer samo čovjekovo ime određuje pripadnost određenoj skupini ljudi, a u ovom slučaju je riječ o vjerskoj zajednici. Međutim, Luka nije jedini kršćanski dječak koji je ,,ubačen“ u jedan novi svijet daleko od rodne Neretve. Mnogi vojnici  Osmanskoga Carstva prošli su slični životni put, stoga se kriza identiteta ocrtava kroz karakter brojnih likova, što ženskih, što muških osoba:

,,Po imenu se raspoznajemo, no ime nije biljeg onome što jesmo. U posljednje mi je vrijeme ionako milije samoga sebe zvati Luka i smišljati si nadimke, pitati se što bih bio da je bilo drukčije. Da sam pobjegao iz onih kola prije Drine, ili da sam putem umro, da uopće nisam otišao.“(Šojat, 2018: 169)

No, važno je naglasiti kako je nekadašnje ime odnosno porijeklo sasvim nebitno za napredovanje unutar Osmanskoga Carstva što nije bio slučaj u europskih zemljama tijekom mnoga stoljeće. Dakle, u europskim zemlja kroz 16. stoljeće (ali i kasnije) napredovanje i uspon u poslu odnosno na što veće državne pozicije bio je predviđen samo za pripadnike visoke klase tzv. elitu. Međutim, u Osmanskom Carstvu svatko je mogao postati drugim čovjekom Carstva (prvi čovjek je naravno samo padišah), a to je samo ovisilo o pojedincu odnosno o  njegovoj inteligenciji i želji za usponom. Upravo takva prilika za uspjehom pružila se i samom Ibrahimu, koji se ipak odrekao visoke pozicije i uspjeha zbog nečega mnogo vrjednijega - zbog ljubavi. Spisateljica je sasvim svjesno i namjerno prekinula Ibrahimov put prema usponu na državni vrh Carstva, i takav životni uspjeh koji se mogao ostvariti kroz dobre ženidbene veze, pretvorila u pronalazak prave ljubavi na kojoj se temeljio braka između kršćanke i muslimana.

Kao što smo već rekli, u Osmanskome Carstvu svi su imali jednaku priliku za uspjehom, stoga Šojat svjesno povlači paralelu između Luke i Berka. Naime, riječ je o dvojici vršnjaka koja su na isti dan odvojena od svojih obitelji, koji su se neprestano susretali kroz život, međutim odrasli su u sasvim različite osobe. Dječak Luka, kasnije Ibrahim, odgajan je od strane dvije mudre žene, u mirnoj okolini te je odrastao u čovjeka koji je kritički osviješten i koji svijet doživljava pomoću svih svojih osjetila. Međutim, nasuprot njega, spisateljica ubacuje lik, čija je karakterizacija u velikoj mjeri oprečna od prikaza glavnoga junaka. Tako se pojavljuje lik Berka, plačljivoga i nevinoga dječaka, koji se odrastanjem uz nasilne muškarce pretvara u hladnokrvnoga i nemilosrdnoga Ajdina. Iz toga je jasno vidljivo kako različiti načini odgoja utječu na čovjekov razvitak, posebice na čovjekov moral:

,,Pomislio sam kako se dječak koji se nekoć bojao Boga sad pretvorio u drzovita muškarca koji prezire ljude. (...) Zato se sad neću gristi pitajući se bih li Ajdina promijenio da sam mu išta od onog što sam mislio rekao. Ajdin nije mogao prestati pričati. Kao opijen, pripovijedao mi je kako jedva čeka da krene u pohode, da krene rušiti, ogledati se s jakima kako bi pokazao da je jači.“(Šojat, 2018: 176)

Međutim, važno je naglasiti kako je Ajdinu, dječaku koji na samom početku romana plače za majkom, naprosto trebala majčina toplina, ženska ruka koja će mu pružiti zagrljaj, a samim rastankom od majke, on je odvojen od ljubavi, od topline i lijepe riječi. Za razliku od Ibrahima, on ne odrasta uz snažne ženske osobe, ali i uz mudre muškarce, koji bi ga mogli usmjeriti prema pravim životnim vrijednostima. Zapravo, upravo zbog te odvojenosti od ljubavi i prijateljstva, Ajdin se pretvara u hladnu i nemoralnu osobu. Njegov poriv za silovanjem, proizlazi iz nepoznavanja majke, iz nepoznavanja žena kao stvarnih osoba jer njemu je ženska osoba nepoznanica. Odvojen je kao mali dječak od majke pa se i ne sjeća majčine topline i njezinoga zagrljaja, što u njemu pobuđuje frustraciju i potrebu za ženskom osobom, ali samo na nasilan način. Međutim, Ajdinom vlada i želja za kontroliranjem, za osvetom, za sijanjem straha, a svoju snagu i sirovu strast najbolje može iskazati upravo na slabijima od sebe, na ženama:

,,U čudu sam spuštenih ruku gledao Ajdina kako za kosu po zemlji vuče djevojku koja je vrištala, otimala se. Zastao je zatim nasred prašnjava puta, u oblaku prašine, izmijenjena lica, nagnuo se nad nju, koja je valjda preklinjala, te je udario drškom jatagana posred lica. Krv se razlila preko lijepoga lica, oči su joj se ukočile kao da je mrtva. Ajdin se nije obazirao, nego je trgao odjeću s nje, ispuštajući zvukove koji nisu bili ljudski dok je, pridigavši se, promatrao njezino tanano tamnoputo tijelo, sitne grudi prepuštene mu na milost i nemilost. Tek kad si nekome prepušten na milost ili nemilost, doznaš kakav je čovjek ili nečovjek.“(Šojat, 2018:222)

No, lik Ajdina nije jedini lik, koji je okrenut zlu. Mnogi vojnici, bez obzira jesu li svjesni ili nesvjesni svojega porijekla, na ratnom polju postaju pravi krvnici te su nemilosrdni prema onima koje su nekad smatrali ,,svojima“. Jedini, koji uviđa kako nema podjele između ljudi pa da je čak i Bog svima isti, je Ibrahim. On jedini ne gleda jednodimenzionalno već ima širu sliku pred očima. Tako, Šojat kroz Ibrahimova usta progovara o ratnoj besmislici, o surovosti između sukobljenih strana, o prolijevanju nevine krvi, međutim ruši i pomalo romantične slike stvorene o Sigetu.

 Nikola Zrinski, ,,đaurski lav“ je stoga prikazan kao žrtva izdaje kralja Maksimilijana. Njegova žrtva uvijek ostaje veličanstvena i njegov čin se ne dovodi u pitanje već to što su ,,njegovi“ učinili za njega. Naime, moramo biti svjesni činjenice o slabo razvijenoj nacionalnoj svijesti u tematiziranom povijesnom vrijemu te kako su se ljudi tada prvenstveno dijelili prema vjerskoj pripadnosti.  Stoga je Siget, kao kršćanska (katolička) utvrda, očekivao pomoć od ostatka kršćanske Europe odnosno od cara Maksimilijana II., koji se odlučio za nedjelovanje te uskratio pomoć narodu koji ga je zazivao. Pošto pomoć nije stigla, Siget je razoren, a zemlja pretvorena u krv. No, Šojat nije stala na opisu krvave bitke i pada, nego je otišla korak dalje. Tako je posebno potresan trenutak spoznaje. Naime, Ibrahim nakon Nikoline smrti postaje svjestan kako nema razlike između ljudi. I Zrinski je čovjek poput njega, poput drugih janjičara. Prave razlike između ljudi zapravo nema. Postoje podijele po vjerskoj, nacionalnoj pripadnosti, političkih uvjerenjima, no kada se sve to oduzme, svi smo samo ljudi. I to ljudi sa svojim manama i vrlinama:

,,Trajalo je cijelu vječnost, a nije dugo trajalo. Svi su brzo popadali: ruke se učas umore od mahanja i sječe kostiju i mesa, glas umah osuši grlo. Kad je sve stalo, ništa nisam čuo. (...) Preko tijela natopljenih krvlju i znojem, između konja i pješadije, koja nakon svega uvijek djeluje ošamućeno ili pijano, vidio sam kako vuku Nikolu, koji mi nije izgledao onako kako sam ga zamišljao. Ispred sebe, u opiranju, uvijek zamišljamo zvjerad, pa se začudimo kad ugledamo čovjeka.“(Šojat, 2018: 344)

Ivana Šojat je na izvanredan način uspjela srušiti stereotipne predodžbe o podjelama na ,,mi“ i ,,oni“ te prikazati kako uvijek treba ostati čist i savjestan čovjek odnosno čovjek s dušom. Ona je zasigurno jedna od hrvatskih najplodnijih spisateljica te od nje možemo očekivati još mnogo izvrsnih književnih djela, bilo u prozi ili bilo u stihu.


Literatura:
Said, Edward Williams (1999) Orijentalizam. Zagreb: Konzor.
Šojat, Ivana (2018) Ezan. Zagreb: Faktura.

1 komentar :

  1. Esencijalna tema, sjajan prikaz.Bravo Marija!Najteže je u životu zapravo pobediti sebe, sačuvati druge od sebe,uzdići se iznad stereotipnih predrasuda koje vode u nihilizam i bolesne podele...i ...napokon,postati i biti ČOVEK S DUŠOM!

    OdgovoriIzbriši

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.