Jelena Stanojčić | Nije da brojim...

Nije da brojim
Ali zalupio si vratima
Zaboravivši ključeve od stana
Najmanje... sedam puta.

Nije da brojim
Ali vratio si se po zaboravljeni mobitel
Najmanje... deset puta.

Koliko sam ti samo puta
bacila kroz prozor u vrećici s kvačicom
zaboravljene ključeve auta...?
Nije da brojim, najmanje... pet puta.

Koliko si se samo puta
Vratio „po nešto“ zaboravljeno u stanu?
Nije da brojim...
Sjećam se, samo jednom opravdano
I to onda kad si morao presvući jaknu
Jer ti je ptica obilježila lijevi rukav.

A sad stojiš tu i povisuješ glas
Što nisam natočila gorivo u auto.
Kažeš da namjerno nisam.
(U pravu si, namjerno sam zaboravila!)

I uvijek u svađi tvoje mane postanu
Opravdane i tako poželjne
A moje vrline posve nepotrebne.

Ako su moje vrline jednako vrijedne
Kao tvoje mane
Evo, javno ih se odričem!