Gorana | Terra Incognita

U davni ljubičasti sumrak ušla sam kao u nepoznatu zemlju:
Utapao se moj dan u moru, gasio svoje zrake,
Lađa se bližila kraju kad sam  dotakla nepoznatu obalu.
Golim i bosim nogama ušla u svjetlucavi pijesak,
Oprezno napustila splav i zaplivala u bistru vodu među
Mlade morske pse nježnih peraja, kornjače, periske, ježince,
I  dotakla greben mrke stijene, sjajan i blistav, pun morske pjene.

Bijah umorna od puta kao čovjek bez snova,
Pa se spustih u hlad visoke palme, među sjenovite grane,
Guštere bez repa, mlade zmije, galebove,
Među njihove blistave oči, nježne ljuske i paperje,
I usnuh konačno potpuno iscrpljena
Na rosnoj  travi  među kamenim mravima.

Jutro me dočeka Suncem i pjesmom sa svih strana:
Pjevahu sve ptice u granama i na stijenama,
Cvrčci na kapcima, kukci u cvjetovima,
Siktahu zmije, zelene iguane,  krila leptira
Svileno šumljahu, plakahu vidre u brzacima,
Svijet se otkrivaše preda mnom kao sjajna Terra Incognita.

Bila je beskrajna, unedogled prostrta, zemlja bujna,
Svijet u postanku, puna oluja, puna vulkana,
Burna i nježna, s obiljem života, vode i voća,
Zemlja nova i neistražena, još mlada i snena,
Divlja, puna iznenađenja, neotkrivena, dragocjena,
Tajanstvena, ali  rijetko opasna, zemlja zelena…

Ponekad pomislih o povratku u znane mi svjetove,
No ne mogoh napustiti pogled na njene potoke, spilje,
Kaktuse i cvjetove, duboka jezera, divlje obale, suhe predjele,
Oaze, sive vrhunce, snježne smetove, ledenjake, strme litice,
Na lude letove niz pješčane dine, na zlatne dane
Sunčane prašine, na čudna bića iz davnine.

I neka neviđena, još  neotkrivena, neopisana,
Satkana od mašte, ljubavi, bola i snova.
Bića potpuno nova, opojna i lomna: neviđene paukove
U mrežama duginih boja, nasmijane pliskavice, brbljave
Papige, divlje konje i čarobne mačke, uhate duhove,
Mazne lisice i nježne puhove, oštrooke divlje fenikse…

Iako znam da se vratiti moram, još uvijek sam tamo,
Sjedim pod palmom na obali mora u ljubičastom sumraku
Svih mojih dana, još nisam umorna od očekivanja,
Sva bića prilaze mi pitomo, bez straha, ponekad toliko
Lijepa da ostajem bez daha, ponekad žalosna, ranjena i sama
I ja ih milujem pogledom pa odem natrag u san izvidana.

Jer… nekoć  bijah  i ja neka  zemlja neotkrivena
S malo pitomijim obrisima, drugačijim raslinjem i životinjama,
Ali bijah nova i  neistražena, zemlja snova i maštanja,
I moja je bića zavolio netko, pripitomio netko,
Prepoznao, pomilovao pogledom da bih mogla putovati,
Otploviti i tražiti  novu zemlju neviđenu, mladu i preporođenu
Novu Terru Incognitu.