četvrtak, 25. travnja 2019.

Gorana | Meštru Mihaliću


Uvijek kad prolazim Zrinjevcem,
dotiče me more
i brodovi pristaju u luku Kolodvora.
U sjajnoj noći velegrada,
more šumi za mojim koracima.

U Podravini prostire se iza brijega
ono  pradavno more mojih predaka,
po oranicama plivaju ribe  i
bliješti sunce nad pšeničnim vršama.

U Lici izvire iz vrtača i šiba uvis
ljekovito more, gejzir moga duha,
visoko u slapu pada podno Velebita,
ko  modra rijeka što se vraća moru.

Kamo god krenem, vučem za sobom
milijun tona slane vode;
ljudi i ne slute kako oko mene stalno
šljapkaju po nekom plićaku.

Kad odu, ja se svučem iz svoje kože,
okrenem se pučini i zaplivam snažno prema dubini:
pozdravljaju me, po običaju,  ribe, morski psi i dupini.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.