ponedjeljak, 22. travnja 2019.

Gorana | Borgesu



„   Sve se događa po prvi put,
     samo je način vječan.“

U slikopisu svijeta,
zaigran tim svijetom,
duh što prebire po baštini
kao po zdjeli slanutka,
slijep poput Homera,
ispisavši postmodernu,
Borges me ispraća na počinak.
Potom odlazi  u  nikad viđeno
predgrađe Buenos Airesa,
sitan i gracilan, oslonjen o štap.
„ Tko čita moje stihove,
upravo ih piše“ i tako ništa
nova na tom svijetu,
osim pokušaja.
Svjež je jedino zvuk glasova
u dalekim islandskim  sagama,
a metafora svijet iscrpio se odavno.
Dijelimo ljubav prema mnogim piscima
kao i ljubav prema kratkim proznim vrstama,
on opterećen naslijeđem pradjedova,
ja kulturom i jezikom Hrvata.
Mudar, maštovit i prepun znanja
pozdravlja me iz dubine svakog zrcala.
Ostavlja mi ljepotu svojih izričaja:
„Biti il ne biti s tobom,
mjera je mojega vremena…“, ili
„Mjesec cijelu večer moli
krunicu od sjajnih zvijezda…“
U neka vremena bolesno suhoparna,
dirljiva je utjeha čitati Borgesa.

Nema komentara :

Objavi komentar