četvrtak, 28. ožujka 2019.

Gorana | Ponekad



promatram
pravocrtno obilje svijeta: horizontale, težišnice, vertikale,
pravokutnik kamena, plohu neba;
urbano obzorje svakidašnjice
napušteno od smisla.

Pa kažem:

ja, veliki hodač po žici, uspinjem se svakog dana nad
ovaj bezdan i izvodim svoju predstavu.

Visoko gore osjećam i znam:

to spašavam neko drugo obilje,
svakodnevno nadnesena nad svih
(pa i nad samu sebe),
obilje konsonanata i vokala, krivulja, runa, znakova,
neki tajni smisao svega.

I tako

hodam polako okrenuta svijetu,
kao da hodam ulicom;
ponekad osjećam vibracije vjetra žicom
pa zastanem kao pred izlogom;
ljudi me ljubazno prate osmjesima.

Ni ne slute težinu upravo izvedene točke.

A onda, ponekad

na kraju dana, umorna izuvam cipele
i liježem pred vrata sutrašnjice.
Ja, hodač po žici bez premca,
ulazim bosa u san kao u mlaku slanu vodu,
pozdravljam ribe i delfine,
dodirujem blago meke grebene kao
vodozemac lelujavih peraja,
velika crna manta, kit-ubojica, bijela psina.
Pa liježem konačno na dno,
prekrivena travom, morskim lišćem, koraljima
i  sanjam: zvijezde, galaksije, beskraj,
duboka tamna prostranstva svemira.
                                                                       

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.