Gorana | U magli

Magla je prekrila svijet. Gustom neproničnom koprenom omotala je noć. Obrisi svega poznatog su se potpuno izgubili i još samo potmuli zvuk sirene s početka kanala podsjeća na ono što uistinu jest. Promatram grad prekriven pamučastim tkivom u okrilju mraka: ne nazire se baš ništa, ni krovovi obližnjih kuća za koje znam da bi morali biti tu. Stvarnost je nestala.

Gdje sam uistinu? Jesam li tu gdje bih trebala biti ili sam i ja nestala u ovoj nestvarnoj zbilji?Okružuju me poznate stvari, moj stol, kuhinja, sitnice, ali… osjećam se kao lik u Clarkovoj Odiseji: prije no što se transformirala i prešla u novi oblik, njegova svijest je čuvala uspomene na poznati okoliš.  Tako je stario obitavajući u svom dnevnom boravku, nestajao u svom krevetu  sve dok se jednom nije probudio kao kozmičko dijete, čista svijest koja pluta međuzvjezdanim prostorom u čahuri neke buduće megalitske civilizacije.

Ova magla je opsjena. Ona je prajuha iz koje mogu isplivati i neka mitska čudovišta: gle, njeni prsti ulaze kroz grilje i vlažnim pandžama otvaraju kvaku mog prozora.

U sobu ulazi visok srebrnosivi čovjek bez lica, s tamnim dupljama i sjeda na rub moje postelje.  Gleda me mračnim bezdušnim pogledom u kojem postepeno nestajem, otvara  crna usta koja usisavaju  svu preostalu svjetlost i moju svijest. Više se ne prepoznajem, nestaju moji obrisi, njegova usta me polako proždiru , a ja se pretačem u njegovu nutrinu. Posljednji djelići svijesti gube se u mraku, više ne postojim, nema me. Neee…

Sad znam da je sve je moguće. U netragom nestaloj stvarnosti osjećam kako  se iz dubina javlja nepoznat netko, onaj tko živi skriven  u  najdubljem podrumu moje duše, doživotni zarobljenik, netko za koga sam bila uvjerena  da je davno umro, koga sam  svojom rukom ubila, zatočila sa stotinu lanaca, sakrila, utopila, odavno pokopala…koga sam žarko htjela zaboraviti, ali… nisam…

Slutim da  taj netko sad polako raskida okove, kopa, ruje, s mukom se probija prema gore, oživljuje kao vampir, uzdiže se s dna i lagano grabi  prema vrhu omamljen, sretan, konačno živ , željan osvete. Osjećam njegov dolazak,  sve je bliže, njegov dah mi je već na potiljku, ruke čiji dodir  nekim čudom nije mrtvački hladan, već topao, vruć, snažan, obuhvaćaju moja ramena, vrat, tijelo sa svih strana, sveprisutan je,  prekriva me cijelu i više ne znam jesam li to ja ili sam postala on jer smo se duhom i tijelom  potpuno proželi  i ne razlikujem ga  više od sebe.

Tko sam? Što jesam? Gdje sam?

Magla. Sirena tuli u kanalu. Brodovi se mogu izgubiti. Bolje je ne isploviti nikamo.

Valja ostati na vezu. Mirovati. Baciti čvrsta sidra.  Potpaliti  dobro peć. Zagrliti dijete. Milovati  čovjeka, mačku, psa, bilo koga jer…u  magli  mogao  bih nestati, otići i nitko, baš nitko neće ni mene, ni nju, više nikada pronaći.