četvrtak, 22. kolovoza 2019.

Denis Kožljan | Znak nebeski


Kao onda, kao one davne ljetne nedjelje kad majka me u trbuščiću ljuljuškala i tepala, očekujući dolazak one prave boli, stiska i jecaja. Zoro moja i večeri nepodnošljivih vrućina, slila si se ovog časa, iz mrtvih spasila osušenu travu, izmoreno blago u štalama naših sela. Baš danas! Je li to nekakav karizmatički trokut ili tek prirodna pojava koja vraća se i raspršuje žegu. U ustima mi slatki bombon, volim lickati one raznobojne komfete sa vrha torte, daje mi tostrahovitu moć i snagu, ponovno vraća me u kolovrat dječačkih snova. I nije mi dovoljna samo pjesma u stih pretočena, imam potrebu još pročavrljati sama sa sobom. Opušta me to, ma šta tko mislio, nisam više žena u rasponu snage i čvrstih koraka.

Pridržavam se za ružinu stapku, to mi je u krvi, gledam moj dar, vrijedniji od svakog drugog. oprezno stavljam ga u vazu hladne vode, okrečući cvijet u položaj da bude najviše opažan. Jako mi je važno da imamo zajedničku komunikaciju, da se kužimo nas dvije jer ostali su tek sporedni akteri.

Šepuri se podne i poslije, temporal je sve bliži, nebo promjenilo ogrtač, bit će i glazbe vasione u obliku svjetlećih strelica. Ma, Bože, jesi li i Ti, umiješao svoje prste u ovaj kazališni spektakl u znaku broja trinaest.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.